“Zareži ako shvaćaš.“ - “Underworld: Krvavi ratovi“ (2016.)
Odmrzavanje zaleđene ratnice Selene (Kate Beckinsale) u prethodnom, četvrtom “Underworldu“ (“Buđenje“, 2012.) izvedeno je u stilu zamrzavanja Stallonea u “Razbijaču“. Akcijska heroina u “matrixovski“ crnoj kožnoj odori - predstavljena u prvom “Underworldu“ (2003.) Lena Wisemana gotovo ikoničkim uvodnim “slow-motion“ kadrom kako u tamnom lateksu čuči na krovu gotičke zgrade dok munje paraju noć - bila je razodjevena, sa strateškim dijelovima tijela “teaserski“ pokrivenima vodenom parom.
Onoliko koliko “Underworld“ može biti mitski film kao dražesno djetešce superiornijih roditelja “Bladea“ i osobito “Matrixa“, imala je ta scena i nekakve mitske konotacije, pored glumičine zahvalnice fanovima na približno deset godina vjernosti prema serijalu koji je počivao na njezinu (i nakratko onom Rhone Mitre; “Pobuna likana“ Patricka Tatoupulosa, 2008.) poluotkopčanom seksepilu u fetišističkoj vampirsko-vukodlačkoj akciji. U smislu, švedski redateljski duo Måns Mårlind-Björn Stein s tom je scenom izdao potvrdu Beckinsale kao istinske novomilenijske akcijske junakinje do gole “stalloneovske“ kože, najveće konkurentice Mille Jovovich iz serijala “Resident Evil“, iako njoj, sudeći po friškom petom “Underworldu“, ta titula više baš i ne znači puno.
Novi “Underworld“, podnaslovljen “Krvavi ratovi“, prezentira nam načelno zanimljiviju Selene sklonu autorefleksiji i introspekciji Stalloneovih vremešnih boraca. Preživjela je više od svog vremena i nema ničega. “Moj koven, kćerka, sve je nestalo, ubrzo ću možda i ja“, pripovijeda u intru filma Selene, izopćenica koju love i vampiri i likani (vukodlaci) kako bi se domogli njezine hibridne kćerke, čija je krv zalog za nepobjedivost klana i stvaranje superhibrida poput aktualnog Mariusa (Tobias Menzies). Selene je, znači, prisiljena ostati u akciji, ovaj put prilično siromašnoj s mutnim, maglovitim osvjetljenjem kadrova prepoznatljivog plavetno-sivog filtera, režiranoj s manje vizualne mašte od Wisemana ili čak dvojca Mårlind-Stein koji rijetke potentne momente prkošenja gravitaciji i horizontalne borbe prilikom stajanje na zidovima kaveza ne bi tako brzo zaboravili.
Premda, da se Selene pita, ne i redateljicu filma Annu Foerster, ona bi bila negdje daleko i razmišljala o prošlosti poput Rockyja ili Ramba prije nego se vrati herojstvima, kao što bi i u ulozi prvi put nezainteresirana Beckinsale očito radije nastavila rastezati netom aktivirane glumačke mišiće (“Ljubav i prijateljstvo“) jer joj je uska crna koža postala pretijesna. Prošlost se “flashbackovski“ vrti pred Seleneinim i našim očima u svrhu podsjetnika na mitologiju “Underworlda“ jer su od prijašnjeg filma ipak protekle četiri godine. Gledamo kako se elitna bojnikinja vampirske vojske, “smrtonoska“ Selene, pobunila protiv starješina nakon zaljubljivanja u Michaela (Scott Speedman), čovjeka kojeg je ugrizao vukodlak, podsjećamo se njihova bijega od oba klana i produbljivanje romanse (Wisemanov dostojan, možda i bolji nastavak “Evolucija“, 2006.), odnosno toga kako je nosila njegovo dijete i odlučila ga sakriti od nesigurna svijeta.
Blic-prizor Selenina razapinjanja bodljama krilatog vampirskog monstruma iz “Evolutiona“ ide u prilog njezinom statusu božanske heroine i dobiva logičan nastavak u “Blood Wars“. Na početku će meci sa žicama načas razapeti Selene, a kad ona kasnije strada pod ledom i posjeti tzv. Sveti svijet, “mjesto između“, odatle se vraća moćnija nego ikad sa sposobnošću teleportacije i nešto drukčijim izgledom (sijedi pramenovi). Nanovo (po)rođena Selene, međutim, neće uletjeti u kadar polunaga zato što iza kamere “Underworlda 5“ stoji žena, redateljska debitantica Foerster, poznata kao direktorica fotografije na Emmerichovim filmovima “Anonymous“ i “Misija: Bijela kuća“.
Prijašnji “Underworldovi“ skupo su prodavali Seleninu kožu, no Foerster mijenja režijski pristup u “Krvavim ratovima“, odbijajući seksi(stička) kadriranja junakinjine stražnjice u uskoj PVC obleki koja glumici još uvijek stoji kao salivena, makar će, (s)eksploatacijski licemjerno, rado kameru nišaniti u pločice vampira Davida (Theo James). Promjena bi bila razmjerno subverzivna da je Foerster okrenula čitav “Underworld“ naopačke, sagledala ga iz ženskog očišta i donijela nešto posve novo produbivši početno (filozofsko-misaono) samoispitivanje Selene, ali izuzev imidža heroine i ponekog zgodnog njezinog “one-linera“ (“Zareži ako shvaćaš“), režiserka igra na sigurno i drži se repetitivne formule u mitologiji serijala. “Vremena se mijenjaju, vampiri ne“, veli Selene u jednoj sceni. Isto vrijedi i za “Underworld“. “Blood Wars“ ide vampirima niz (vuko)dlaku. Režimo, dakle shvaćamo.
Filetiranje likana
“Underworld“ filmovi nisu bili megabudžetirani, no za “Blood Wars“ izgledaju kao Marvelov megaspektakl. Wiseman i prethodni redatelji snalazili su se u okvirima srednjeg budžeta i pokazali dašak mašte u krvavoj akciji. Ako ne računamo jedno filetiranje likana i “predatorsko“ čupanje kičme hibridnom čudoovištu, Foerster je na tom polju prilično zakazala.