UMJETNIK + HUGO Muzičari svjetlosti

Filmovi: THE ARTIST; HUGO; fantazija; melodrama; SAD, 2011.; Francuska, 2011.
Režija: Michael Hazanavicius; Martin Scorsese
Uloge: Jean Dujardin, Berenice Bejo; Asa Butterfield, Chloe Grace Moretz
Distribucija: Blitz; Blitz (samo na DVD-u)
Ocjena: **** 1/2; **** 1/2

Spoznavši kako kinoulaznica ima magična svojstva da sretnog vlasnika odvede ravno u film, vremešni operater Nick (maksimalno iskreno uživljeni Robert Prosky) u McTiernanovu remek-djelu “Posljednji akcijski junak“ naglas zažali što je nikad nije iskoristio. “Ali, još nije prekasno“, promrsi Nick. “Mogu barem u posjet. Greti Garbo u 'Camille'. Jean Harlow u bilo kojem filmu; bože koliko sam u nju bio zaljubljen. Marilyn Monroe u 'Autobusnoj stanici'...“, zaneseno će operater.

Lako je predočiti da su, nakon Woodyja Allena (“Ponoć u Parizu“), tako nekako maštali Martin Scorsese (“Hugo“) i Michael Hazanavicius (“Umjetnik“). Uz pomoć “čarobne kinoulaznice“, zaljubljenici u sedmu umjetnost vratili su se na (pra)početke filma, u bolju prošlost kinematografije. Scorsese je posjetio Georgesa Meliesa i Pariz na samome startu tridesetih godina prošlog stoljeća. Hazanavicius je skoknuo do Hollywooda s kraja dvadesetih, kada su se na glumačku pozornicu penjale dive poput Garbo i Harlow. Obojani nostalgičarskim “crno-bijelo u boji“ tonovima, “Hugo“ i “The Artist“ idealni su sinefilski maratončić, fino se nadopunjujući kao, na primjer, “Iluzionist“ Neila Burgera i Nolanov “Prestiž“ ili “Libanon“ Samuela Maoza i “Valcer s Bashirom“ Arija Folmana. Mogu se svesti na nekoliko zajedničkih nazivnika, počevši od edukativnosti i ljubavi prema njegovom veličanstvu Filmu, to jest tituli glavnih favorita na friškoj dodjeli Oscara s 11, odnosno 10 nominacija, uključujući one za redatelja i scenarij.

Ipak, postoje i određene razlike. Filmovi o ranim danima filma drukčiji su u formi i tehnici, općenito režijskoj egzekuciji i produkcijskim vrijednostima. “Umjetnik“ je koštao jedva 15 milijuna dolara, a francuski redatelj usvojio je stil vremena u kojem se odvija radnja njegova djela, pa je “The Artist“ snimljen kao klasični nijemi film, u c/b tehnici. U uvodnoj sceni, u filmu unutar filma, junaka “Umjetnika“ muče negativci. “Govori“, čitamo im s usana i na natpisu na ekranu, ali on tvrdoglavo šuti. U prvih pet minuta stotinjak milijuna dolara teškog “Huga“ možda se ne progovori nijedna riječ, no ipak je posrijedi zvučni film (“talkie“), realiziran u punome koloru na razmeđi bajkovite “performance capture“ stilizacije Roberta Zemeckisa ("Božićna priča") i magičnog realizma Jeana Pierrea Jeuneta ("Amelie"), i to u najmodernijoj 3D tehnologiji.
Postmodernizam ima savršenog smisla; film je posvećen Meliesu, mađioničaru, pioniru kinematografije i specijalnih efekata. Kolikim budžetom barata, uvjerljivo najvećim u dosadašnjoj karijeri, Scorsese pokazuje već u “cameronovski“ spektakularnoj uvodnoj sekvenci, kad mu kamera proleti ponad željezničke postaje Gare Montpernasse, između vlakova i (digitalnih) statista, da bi se skrasila unutar mehanizma jednog sata čiji se kotačići efektnim montažnim rezom pretvore u uži centar “grada svjetlosti“.

U jednoj sceni Scorsese, dakle, spaja dva (ne)spojiva svijeta - realističnost braće Lumiere i “meliesovsku“ fantaziju. “Hugo“, međutim, mahom ostaje ukorijenjen na Meliesovu teritoriju, što je evidentno kad Scorsese nešto kasnije - na način kao što su u “Posljednjem akcijskom junaku“ crno-bijeli klasici, Bergmanov “Sedmi pečat“ i “Hamlet“ s Laurenceom Olivierom, poprimili boju "blockbusterskog" spektakla - u efektima raskošnom 3D-u (re)kreira najpoznatiji prizor iz opusa braće Lumiere (“Dolazak vlaka na stanicu“), nadahnut stvarnim udesom na postaji Gare Montpernasse.


Zgodno, publika je u nekim svjetskim kinima na Scorseseovu scenu u “trećoj dimenziji“ reagirala gotovo jednako panično kao i 1895. godine, kad se činilo da će 2D lokomotiva, neumoljivo se približavajući leći kamere, izletjeti iz ekrana i pomesti auditorij. Scorsese je u svojim prethodnim ostvarenjima, poput “Avijatičara“, već radio sinefilski predivne (meta)filmske posvete, ponovno kreirajući, primjerice, zračnu bitku iz “Anđela pakla“ Howarda Hughesa, ali nikad ovako direktno kao u “Hugu“.

Redatelj je, naravno, odao počast i jednom od najlegendarnijih trenutaka u povijesti kinematografije - raketa nalik velikom metku slijeće ravno u oko Mjesecu (Meliesov “Voyage dans la lune“). Tu Scorsese ne staje - mehanički čovjek Automaton, koji će “dickensovskog“ junaka filma Huga (Asa Butterfield) povezati s “papom Georgesom“ (Ben Kingsley), poprilično podsjeća na Mariju iz “Metropolisa“ Fritza Langa. Projektu je Scorsese pristupio sa sinefilskom ljubavlju, stoga i rasplet – znakovito - riješava jedan ključ u obliku srca. Kritičar u nama može “Hugu“ žugati na račun povremeno kaotične dramaturgije i žanrovske želje da bude puno toga odjednom.

No, Scorseseu je lako oprostiti takozvane “dječje bolesti“ dočim uperi kameru u lice Hugove partnerice u avanturi doživljenoj “izvan knjiga“ Isabelle (Chloë Grace Moretz) prilikom njezina prvog kontakta s bijelim platnom u tamnoj prostoriji i gledanja snova usred bijela dana. Prvi film koji su Isabelline oči vidjele je crno-bijeli “Safety Last“ s Haroldom Lloydom i čuvenom, već u nekoliko navrata oponašanom scenom (“Back to The Future“, “Shanghai Knights“) njegovih ludorija na satu koje će i Scorsese kasnije zazvati u koloru kad Huga objesi na golemu kazaljku.
Hrvanje s navijenim zupčanicima satova i kucajućim vremenom osnovni je motiv “Huga“, ali i “The Artista“. “Svijet nije imao vremena za filmove“, veli Melies kriveći Prvi svjetski rat za opadanje interesa za sedmu umjetnosti, jer “vojnici su vidjeli previše realnosti za njegove fantazije“. “Vrijeme je sve“, čujemo, a ono često nema milosti, mijenja ukuse publike i današnje zvijezde pretvara u jučerašnje.

Protagonist “Umjetnika“ George Valentin (Jean Dujardin) idol je matineja i šarmantni heroj mačevalačkih pustolovina “douglasfairbankovskog“ tipa, najveća vedeta studija Kinematograph i šefa Ala Zimmera (John Goodman). Valentinova zvijezda počet će tamniti skorašnjom pojavom zvučnog filma. “Ja sam taj kojeg ljudi žele vidjeti, ne i čuti“, uvjeren je Valentin, no Zimmer tvrdi da su “talkies“ budućnost.

U eri suvremena tehnološkog prevrata, postupnog prelaska s klasičnog 2D-a na moderni 3D format, “The Artist“ istražuje hollywoodsku tranziciju s nijemog na zvučne filmove koji će odjekivati u detaljnoj sceni Valentinova košmara (sve glasnija zvonjava telefona, lavež neodoljiva "jacka russella"). Kao što znamo, pojavom “Pjevača jazza“ kao prvog filma koji je sinkronizirao vizualni i zvučni zapis na celuloidnoj vrpci, “talkies“ su zaozbiljno postali budućnost i zauvijek razbili tišinu. Zvijezde nijemih filmova, poput Valentina, najednom su, preko noći, pripale drugoj eri, jer “ljudi vole svježa lica, pričajuća“.

“Javnost to želi, a ona nikad nije u krivu“, odrješit je Zimmer. Istodobno s Valentinovim padom, pratimo meteorski uspon nove hollywoodske dragane Peppy Miller (Berenice Bejo), ambiciozne starlete s osmijehom od milijun dolara kojoj je upravo on mentorski utro put. Ni “Umjetnik“ nije posve bez mana i uvjerljiviji je kao (romantična) komedija sa smijehom i gegovima, nego (melo)drama natopljena tugom i suzama, premda su “silent movies“ također varirali između dva do tri žanra.

Film ponešto gubi ritam u drugoj polovici kad nekoć poznati hollywoodski glumac postane “nitko i ništa“, utapa se u alkoholizmu i tone u bankrot, dok se Peppy penje ka zvijezdama. Peppy može biti bilo koja starleta te ere, od Garbo i Harlow nadalje. Kad u jednom trenutku Peppy kaže kako “želi biti sama“, Garbo prva pada na pamet, a i Haznavicius se u filmu djelimično okoristio njezinom romansom s nesretnim Johnom Gilbertom. Razdoblje u koje je “Umjetnik“ ambijentiran vrvjelo je glumcima koji su se penjali na pozornicu i zauvijek nestajali s nje.

Redateljevi (narativni) uzori ovdje su nedvojbeno Cukorov “Zvijezda je rođena“ i Donenov “Pjevajmo na kiši“. Francuski filmaš također je veliki sinefil, pa, recimo, pojedine glazbene orkestracije odzvanjaju imenom Bernarda Herrmanna (“Vrtoglavica“). Dakako, teatralna gluma na granici pantomime i kartonski setovi imaju prednost prolaza. Obilježja i izražajna sredstva nijemog filma, njegova poetika i magija, u prvom su planu “The Artista“ koji priča priču u slikama i pokretu. Poetiku nijemog filma razigrani Haznavicius evocira do najsitnijih detalja (film je lišen zumova; tehnika onomad nije postojala). Magiju, pak, izvlači iz odličnih glumaca.


“Ako želiš biti glumica, moraš imati nešto što drugi nemaju“, veli Valentin štićenici Peppy i nježno joj nacrta madež na licu u jednoj od najljepših scena filma. Divan je i trenutak u kojem Valentin i Peppy iz petog puta postižu krajnje opipljivu emociju i kemiju snimajući jednu scenu, odnosno prizor kad ona grli odijelo na vješalici zamišljajući njega.

I Haznavicius, poput Scorsesea, u nekoliko navrata hvata razgaljene reakcije publike na svjetlost što se vrti na velikom platnu iza kojeg zbivanja prati Valentin i ekipa filma. Muzika svjetlosti prvih triju dekada kinematografije u konačnici će “zasvirati“ Valentinu, kao i Hugu, te im simbolično osvijetliti put kući. Kuća je tamo gdje je srce, u magičnoj zemlji snova i filmova do koje se dolazi “čarobnom“ kinoulaznicom. Melies je bio među prvima koji su shvatili da filmovi imaju moć uhvatiti snove. Scorsese i Hazanavicius jedni su od posljednjih koji u to (s)lijepo vjeruju. Pozvani ste da sanjarite s njima.

Hazanavicius u kinu, Scorsese na videu Od prošlog četvrtka u multipleksima “Cinestar“ diljem Hrvatske krenula je Oscar revija. Izuzev “Nasljednika“ i “Željezne lady“, u “Cinestarima“ su se vrtjeli mahom već odgledani/distribuirani naslovi (“Rango“, “Djeveruše“ “Ratnik“...), što je dobra prilika tek za obnavljanje gradiva. Prosjek će popraviti “Umjetnik“ koji je u četvrtak, nakon dugotrajnih nećkanja distributera, ipak došao u hrvatska kinima. S druge strane, za prikazivanje još uvijek nisu najavljeni ni “Moj tjedan s Marilyn“, “Albert Nobbs“, “Početnici“... i - “Hugo“. Scorseseov film će, izgleda, biti objavljen samo na DVD-u. Iznimna je šteta što “Huga“ nećemo vidjeti na velikom ekranu u 3D-u – jedan James Cameron, pionir moderne "treće dimenzije", drži da je to dosad najbolji film tog formata. To je ujedno i prvi film u “trećoj dimenziji“ nekog hollywoodskog redatelja takvog kalibra nakon Hitchcockova “Nazovi M radi umorstva“.

Selznickov rođak Da je “Hugo“ posve uronjem u film govori i podatak kako je Brian Selznick, autor knjige “The Invention Of Hugo Cabaret“ prema kojoj je nastao film, rođak znamenitog hollywoodskog producentskog maga Davida O. Selznicka (“Zameo ih vjetar“).

Poveznica s Fairbanksom U jednoj sceni “Umjetnika“ George Valentin u osami svoga doma gleda “The Mark Of Zorro“ s Douglasom Fairbanksom. Scene na filmu malčice su promijenjene pa se Jean Dujardin vidi u krupnim kadrovima, s obzirom da je njegov George solidno utemeljen na Faribanksu. Neovisno o tome, tu leži još jedna poveznica s “Hugom“ – naslovni lik Scorseseova filma navodi da ga je otac vodio u kino na Fairbanksova “Robina Hooda“.

Meliesov slom Georges Melies je između 1896. i 1914. godine snimio više od 530 filmova, no većina ih nije sačuvana. Naime, kako bi se spasio od bankrota, Melies je bio prisiljen prodati filmove koji su se rastapali za potrebe pravljenja ženskih potpetica. Neko je vrijeme Melies doista radio kao prodavač na željezničkoj postaji Gare Montpernasse u Parizu. Srećom, otkrili su ga nadrealisti i vratili natrag pod svjetla reflektora.

Penelope u akciji Penelope Ann Miller u “Umjetniku“ tumači ulogu Georgeove otuđene supruge Doris, a u “Chaplinu“ Richarda Attenborougha igrala je poznatu glumicu nijemih filmova Ednu Purviance. Bilo je lijepo vidjeti Penelope nakon dugo vremena u nekom važnijem filmu na velikom ekranu, no show joj je ovdje ipak preotela mlada nada Berenice Bejo.

U sjeni zvijezda U kontekstu nedavne halabuke kako je “U zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie ostao u sjeni njezine pojave, zanimljivo je kako u “Umjetniku“ šef studija šizi na zvjezdana Valentina i njegove cirkusarije u javnosti zbog kojih se film u “Varietyju“ spomenuo tek na petoj stranici. .

Veleposlanici crno-bijele 'klasike' Ako “Hugo“ i “Umjetnik“ svakog petog gledatelja navedu da posegne za nekim starijim (nijemim, c/b) filmom iz prve tri kinematografske dekade - primjerice nekim filmom Charlieja Chaplina ili Bustera Keatona, “Putom na mjesec“, “Nosferatuom“, “Metropolisom“, “Oklopnjačom Potemkin“... - Scorsese i Hazanavicius napravili su “posao“.