Režija: Jeff Nichols
Uloge: Michael Shannon, Jessica Chastain
Distribucija: Discovery
Ocjena: *****
Podijeljene reakcije nastavlja izazivati američki film “Take Shelter”. I u Splitu je u nekoliko navrata odzvanjao posprdni smijeh publike po mjeri Shyamalanova “Događaja”, na koji, ponovimo, “U zaklon” podsjeća u pojedinim scenama (šifra: mala obitelj ščućurena u skloništu).
No, naglasimo i to opet, Shyamalanov apokaliptični hitić bio je (ne)namjerno karikaturalan. “Take Shelter”, drugijenac obećavajućeg filmaša Jeffa Nicholsa (“Shotgun Stories”, 2007.), uznemirujuć je i ozbiljan kao moždani udar koji bi protagonista Curtisa LaForchea, u izvrsnom tumačenju Michaela Shannona, lako mogao strefiti od prekomjerna stresa.
Shannon se specijalizirao za psihički zahtjevne uloge i likove zatočene u “sumraku razbijena uma”, a Curtis se odlično nadovezao na njegova Petera Evansa (“Bug”), Brada McCulluma (“My Son, My Son, What Have Ye Done”) i Johna Givingsa (“Revolutionary Road”). “Treba imati hrabrosti da bi se uvidjelo beznađe”, bubnuo je John u “Putu oslobođenja”.
Beznađe uviđa i Curtis. U prvoj sceni filma, proglašena najboljim na canneskom “Tjednu kritike”, vidimo ga kako gleda u visine. Tmurni oblaci zlokobno se nadvijaju na nebesima, simbolično stvarajući tamne obrise čovječje glave u koju kamerom penetrira redatelj Nichols hvatajući internalizirana tornada ljudskog uma, hrabro kao protagonisti “Twistera”.
Curtisa upoznajemo kao prosječnog žitelja spokojne provincije u Ohiju, poštenog građevinskog radnika i predanog obiteljskog čovjeka, supruga voljene Samanthe (po treći put ove godine sjajna Jessica Chastain; “Drvo života”, “Tajni život kućnih pomoćnica”) i oca 6-godišnje gluhonijeme kćeri Hannah (Tova Stewart). Sve je isprve divno i krasno. “Tebi je dobro u životu”, uvjerava Curtisa najbolji prijatelj i kolega s posla Dewart (Shea Whigman).
 |
Nije to samo san, veli on, nego “osjećaj”, i to odveć stvaran. Primjerice, kad se s lanca otrgne njegov pas i napadne ga kao Cujo, idućeg jutra Curtis osjeća bol u ruci na mjestu ugriza. “Bojim se da se nešto sprema”, veli ranjivi muškarac na rubu sredovječnosti, podjednako strepeći od mikro i makro strahova - simptoma duševnog sloma i opće prirodne katastrofe. Stoga, isključuje se od okoline i zaključava u vlastiti tihi svijet, sličan onome u kojem mu boravi kćerkica, te odlučuje izgraditi podzemno sklonište od nadolazećeg tajfuna u vlastitu dvorištu, što će ga posredno koštati posla i prijatelja, zamalo i familije.
Je li Curtis polako gubi zdrav razum, s obzirom da mu je i majka (Kathy Baker) shizofreničarka pa bi za to mogao biti genetski predodređen, ili biblijska apokalipsa doista stiže, kako sugerira prizor pomahnitala jata ptica koje s neba počinju (na)padati poput roja skakavaca, tj. žaba kao u katarzičnom finalu “Magnolije”? Nichols impresivno zamagljuje granicu stvarnosti i halucinacija sve do odjavne špice. Zahvaljujući efektnom kraju filma, “U zaklon” se može iščitati (i) kao socijalna alegorija - dijagnoza kolektivne (američke) paranoje/tjeskobe 21. stoljeća.
| |
U trenutku kad se činilo da su se stvari malčice smirile i donekle se obuzdao akutni poremećaj zvan 11. rujan, eto novih gustih oblaka neizvjesnosti u vidu friške ekonomske krize i njezinih reperkusija. Recesija usisava pojedince i obitelji u kovitlac tornada koji bi mogao pomesti čitavo društvo. “Take Shelter” završava orkanom i naglim montažnim rezom, po uzoru na “A Serious Man”.
Filmofili bi se, osim “Ozbiljnog čovjeka”, mogli sjetiti i pesimistične završnice prvog “Terminatora”. Munje se, poput divljih konja, propinju na nebu i osvjetljuju ga bojama ugroze. Nova zebnja rađa se na horizontu i prelazi na pokoljenja. “Dolazi oluja. Znam...”.