“Ja sam Nemesis Prime.“ – “Transformers: Posljednji vitez“ (2017.)

Podnaslovljen kao “Doba izumiranja“, četvrti dio hit-serijala “Transformers“ u režiji megalomanijaka Michaela Baya predstavljao je početak nove trilogije o svemirskim robotima, pa su uposleni i novi glumci. Više nema nervozna Shije LaBeoufa, tu je akcijskiji Mark Wahlberg koji se, glumeći mehaničara/izumitelja Cadea Yeagera, bolje uklapa u Bayov “udžbenički primjer mačizma“ s jednim likom Transformera (“hrga mrga“ Hound) stvorenim na sliku i priliku Schwarzeneggera (kubanka u ustima i šlagvort “Teška greška!“).

Seks-bomba Megan Fox i Rosie Huntington dobile su, pak, zamjenu u Nicoli Peltz. No, neke stvari su ostale iste. To kako Bay seksistički kadrira zgodne glumice u kratkim hlačicama i pristupa akcijskim “izumri muški“ scenama pod prijetnjom “taktične nuklearne bombe“. Zgrade se krše i ruše domino (specijalnim) efektom, a vozila okreću desetak puta u zraku, s povremenim usporenim pokretom da gledatelj nešto i vidi u toj vizualnoj kakofoniji metala, betona i stakla.

U aktualnom petom dijelu “Transformersa“ imena “Posljednji vitez“ Bay uvodi još neke promjene koje su istovremeno olakotna (manje) i otegotna (više) okolnost za njegovu poetiku i film “per se“. Seksizam je prisutan tek u tragovima, kao i samosvjesna autoironija, ovdje nazočna u sceni kad “epiku trenutka“ naglašava Cogman (glas Jima Cartera), robotski nindža batler Edmunda Burtona (Anthony Hopkins s namještenim osmjehom). Glavni ženski lik sada je engleska profesorica Vivian Vembley (Laura Haddock), magistrica povijesti, filozofije itd.; prema njoj se Amerikančina Cade doima glupasto, poput samoga filma.

Vivian ne ulazi u “The Last Knight“ u nečem kratkom, pače dojahat će u kadar u dugoj odori za polo, a i kad se presvuče u crnu “haljinu striptizete“, u njoj svejedno djeluje “preobrazovano“, što se nije moglo komplimentirati prethodnim heroinama “Transformersa“ za čijim je atributima kamera slinila u svim mogućim planovima. Iščezlo je i Bayevo akcijsko (“slow-motion“) nadahnuće s neizostavnim kadrovima vojne pornografije i barjaktarenjima (američkim) zastavama kakvih nema ni na hrvatskim pirevima, te zametnutim političkim podtekstom o svemirskim teroristima.

Možete misliti štogod hoćete o ovom redatelju, no akcijske kompetencije mu ne nedostaje, kao i umješnosti da dovede gledatelja na rub kinosjedala - njegovi filmovi se, čak i kad su loši(ji), gledaju barem iz znatiželje da vidimo koju će i kakvu vizualnu ludoriju ovaj put izvesti, odnosno gdje će i kako postaviti kameru. “Hejtere“ podsjećamo, recimo, na besprijekornu scenu “skydivinga“ kroz porušeni Chicago iz trećih “Transformersa“/“Tamne strane mjeseca“ i nenormalni krupni plan uplakane Nicole Peltz u nakošenom gornjem rakursu u “četvorki“.

CGI s fotorealističnim metalcima je u “Posljednjem vitezu“ još uvijek među najboljim na tržištu, ali bez redateljeva blockbusterskog zanosa u rukovanju efektima i neutažena apetita za destrukcijom (jedna smrskana piramida i jedva zagrebani Hong Kong) gledamo isključivo nakupine piksela rastavljene na proste faktore, vizualni nered jednako nekoherentan poput pisanog (scenarija). Rastavljanje i sastavljanje Bumblebeeja pri početku filma rijetki je posebni učinak vrijedan divljenja.

Izbrojali smo i svega jedan suludi rakurs, konkretno krupnjak Cadeova pomoćnika Desija (Jerod Carmichael) u kojem Bay u krajičku kadra hvata dron u letu, odmah poviše njegovih naočala, te dva usamljena “money shot“ prizora u “slow-motionu“ - kad Bumblebee postane kabriolet i zapuca u protivničko vozilo, tik pored Yeagera na suvozačevu mjestu, tj. jedan Transformer uporabi oružje da zaustavi vrijeme. Akcija je režirana prvenstveno kao hiperkinetička me(n)tal manija, napad na duševno zdravlje s osjećajem kao da si u blockbuster-mikseru koji miksa kokice, coca-colu i akcijske figurice Transformera.

Čak bi i to bilo donekle podnošljivo da je Bay s vremena na vrijeme pokazao inspiraciju u akcijskim i tehničkim finesama kao prije ili bar u potpunosti odustao od ekspozicije/povijesno-revizionističkih podzapleta (Transformeri u arturijanskom dobu, Drugom svjetskom ratu protiv Hitlera...) i pretvorio film u dvo-i-pol-satnu teškometalnu akciju bez prestanka, test izdržljivosti u drugoj kinematografskoj krajnosti od art-uratka Bele Tarra, pa tko preživi, pričat će. “The Last Knight“ djeluje kao ugovorno odrađivanje posla, iako u uvodu najavljuje najveći “Transformers“ spektakl dosad s vatrenim kuglama kako leteći prolaze kroz zvjezdice Paramountova planinskog loga, ekvivalentno dizanju Warnerova štita u zrak u “Smrtonosnom oružju 4“.

Srednjovjekovni uvod pokazuje da bi “Kralj Arthur“ u režiji Baya izgledao veoma blisko Guy Ritchiejevom. Još veću bliskost “Transformers 5“ dijeli s proljetnim blockbusterom “Brzi i žestoki 8“, i to mimo jurilica šminkerske šasije. Optimusa Primea, vođu dobrih Transformera, obmanjuje njegova stvoriteljica božica Quintessa kao Vina Diesela zlikovka Charlize Theron, nakon čega on potpada pod njezine čini i na trenutak postaje negativac Nemesis Prime spreman tući se i s dojučerašnjim prijateljem Bumblebeejem. Sličnost između “TF5“ i “FF8“ zaokružena je u finalu s golemom podmornicom u potjeri. Krajnje je vrijeme da se “Transformers“ serijal ispreplete s “Fast&Furious“ franšizom.