Dašak Cannesa osjetio se 1. listopada u splitskoj “Kinoteci“ na projekciji njemačko-austrijske komične drame “Toni Erdmann“ redateljice Maren Ade, premijerno prikazane u sklopu ciklusa “Vukovar (Film Festival) u gostima“. Svatko tko je bio na canneskom festivalu znade ponašanje tamošnjeg auditorija. Akreditirani filmski kritičari i novinari ponizit će neki film hukom negodovanja i zviždukom prezira ako im ne odgovara, recimo Refnov “Samo bog prašta“. Opet, oni će častiti euforičnim aplauzom i grlatim (o)smijehom neke filmove prigušena humora koji nisu u osnovi “ha-ha“ smiješni (“Samo ljubavnici preživljavaju“ Jima Jarmuscha, “U glavi Llewyna Davisa“ braće Coen), valjda kako bi “snobovski“ dali do znanja da shvaćaju šale nedokučive “prosječnom“ kinogledatelju.
Autor ovih redaka nije bio na ovogodišnjem Cannesu, no kao da jest budući da je nazočio predstavi “Tonija Erdmanna“ u “Kinoteci“. Splićani su načuli da se u Cannesu pljeskalo i valjalo od smijeha pa su rekreirali sličnu atmosferu. S jedne strane, kužimo da je komedija “feel good“ intruzija u art filmu kakav je “Toni Erdmann“, posebice njemačkom/austrijskom, uistinu rijetkost i zato podržavamo potrebu za smijehom publike navikle na težačke životne priče ispričane u dugim statičnim kadrovima od Cannesa do “Kinoteke“, gdje se humorna ostvarenja u pravilu ne prikazuju pored prevladavajućih drama. S druge, nije nam jasno da se gledatelji smiju gotovo svakoj, pa i najbanalnijoj sceni komičnog (rjeđe) ili (češće) dramskog registra. Otprilike, kao da im pokažete prst, a oni se i dalje nastavljaju smijati poput animiranog Stripyja.
Salve smijeha odzvanjale su i kad je titularni Toni Erdmann, šaljivdžija pravog imena Winfried (dobro raspoloženi Peter Simonischek), za rođendan preozbiljnoj i prezaposlenoj kćerki Ines (izvanredna Sandra Hüller) poklonio obični ribež za sir. Baš za umrijeti od smijeha. Gore potpisani je na momente imao dojam da gleda “sit-com“ s nasnimljenim smijehom koji vas “prisiljava“ da se nasmijete. Štogod Winfried/Toni izvalio, od glupih šala do životnih filozofija, ljudi se smiju. Smiju se čak i kad se u jednom trenutku isprdio, iako bi se gnušali nečeg takvog u američkoj komediji. Što je smijeh bio glasniji, to su Tonijevi postupci ovom kritičaru bili iritantniji (bilo da zbijanjem gluparija evidentno diže živce kćerki, među ostalim da je vezuje lisicama netom prije njezina odlaska na poslovni sastanak, ili izaziva otkaz nesretnom radniku), premda je razumio njegovu motivaciju i napose se mogao identificirati s Ines.
Zbog svega toga “Toni Erdmann“ je vapio za ponovnim gledanjem. Već je na prvo gledanje bilo jasno da je posrijedi velik film, impresivniji kao drama, nego komedija, no prava ljubav se rodila na drugi pogled, kao u slučaju (također njemačke) “Victorije“ Sebastiana Schippera. “Victoria“ se na ovom mjestu u konačnici našla u top-pet najboljih filmova 2015., a njezinim tragom bi ove godine mogao poći i “Toni Erdmann“ nakon što je ogledan u intimnijem kinougođaju, bez masovnog smijeha da kvari prisne trenutke likova s kojima se lako poistovijetiti, poput Inesina pjevanja “Greatest Love Of All“ Whitney Houston na nagovor oca ispred francuske ambasadorice i njezinih gostiju kod koje su iznenada banuli na obred oslikavanja jaja. Isprve stidljiva, Ines, pardon Whitney Schnuck, ubrzo se stapa sa stihovima, tugu pretvara u snagu i proživljava dvostruku dramsku katarzu (vlastitu i filma) kako pjeva sve jače iz petnih žila.
Smijati se na tu scenu bilo bi kao da se smijete De Nirovu Travisu Bickleu (“Taksist“) kad svoj odraz u zrcalu pita “Are you talking to me?“, usamljen jer nema s kim drugim razgovarati ili, da budemo scenski bliži, tužnom klaunu Billu Murrayju dok pjeva “More Than This“ Briana Ferryja u “Izgubljenima u prijevodu“. “Toni Erdmann“ je duhovno srodan filmu Sofije Coppole. Ines se izgubila u prijevodu užurbana korporativna svijeta koji melje mlađe generacije zatrpane poslom. Živi većinski u hotelu u Bukureštu, kamo je locirana njezina firma koja se bavi naftom, a za koju radi kao konzultantica. “Stalno je na telefonu“, govori čas engleski, čas njemački, stresna je i nema vremena gotovo za ništa osim posla za što je ni seks s ljubavnikom, prema naredbi šefa, ne smije “smekšati“.
“Ne bi smjela toliko raditi“, savjetuju je, ali posao je neumoljiv i od njega jedva da viđa obitelj. “Nikad je nema kod kuće pa sam angažirao zamjensku kćer“, šali se njezin otac skrivajući tugu ispod maske vesela cirkusanta. Oca, rastavljenog bivšeg učitelja glazbe u školi, upoznajemo na početku filma s maskom na licu a la Kiss i lažnim zubima u ustima, rekvizitima kojima pokušava nasmijati Ines. “Čemu ta maska“, seriozno će ona. Nakon što ispere lice vodom, ostaju mu samo zubi i razbarušena crna vlasulja, no i to mu je dovoljno da stvori lik biznismena Tonija Erdmanna kako bi se približio Ines i povratio zagubljenu intimnost oca i kćeri kad donese “spontanu odluku“ da dođe u Rumunjsku i vidi kako ona živi.
Moderno otuđenje roditelja i (odrasle) djece izvrsno je oslikano scenom kad otac pita kćerkinu tajnicu (Ingrid Bisu) kakva je Ines kao osoba, podsjećajući na očinski lik Kevina Spaceyja u “Vrtlogu života“. A kad od same Ines pokuša doznati je li imalo sretna i ima li vremena za život, kino, izlaske, ona odgovara da je sreća “prejaka riječ“. “Sreća, zabava, život, velike riječi“, nabraja Ines toliko učahurena u poslovnom modu i robotizirana u ophođenju da ne iznenađuje očevo pitanje “jesi li ti uopće ljudsko biće“. To je pitanje filma – može li se ostati čovjek, biti sretan, ispunjen u dehumanizirajućem svijetu bezdušna globalnog kapitalizma?
Inesina robotska maska se polako ispire krvlju, spermom i suzama. Ona će krvariti, navesti ljubavnika (Trystan Pütter) da svrši po jednom od kolača u hotelskoj sobi umjesto po njoj i plakati kako bi i pronašla nekadašnju, manje opterećenu i humaniju sebe. Scena s kolačićem je početak njezina otkrivenja uz “šaku suza, vrećicu smijeha“. Tad joj se i prvi put oteo smješak, a do “nagog (rođendanskog) domjenka“ u njezinu stanu, jedine komično doista urnebesne scene filma, smijeh će se već učestalo miješati sa suzama, puštenima prvi put prilikom rastanka s ocem, kad je gledala iz hotela kako odlazi i zasuzila, uvidjevši koliko joj zapravo nedostaje.
Tom prigodom otac se pojavljuje na vratima u dlakavoj bugarskoj maski nalik istočnoeuropskom Chewbacci koja “tjera zle duhove“. Terapeutski snažni, zaštitnički očinski zagrljaj u jednoj od naj-scena godine finalno gura smijeh do suza i barem na čas tjera zle duhove korporativna kapitalizma od kćerke, dovoljno da bi Ines mogla i sama staviti umjetne zube i prihvatiti život kao šalu prema naputku oca koji poručuje “nemojte izgubiti smisao za humor“. Gotovo trosatni “Toni Erdmann“ je ultimativni epski novomilenijski film o ljubavi oca i kćeri, onako kao što je to “Adelin život“ bio o ljubavi, a “Odrastanje“ o samome životu.
Surfanje na rumunjskom 'novom valu'
Rumunjska kao lokacija filma vjerojatno nije odabrana slučajno. Moguće da je redateljica Maren Ade time odala počast rumunjskom “novom valu“ kojeg zastupa glumac Vlad Ivanov (gospodin Bebe iz “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana“).