Izdvojiti najbolju scenu i prizor u usporenom pokretu ili zamrznuti kadar američkog prvijenca profesora hongkonške akcije naprosto je “nemoguća misija (2)“. Vjerujte na riječ nekome tko je vrhunce filma redatelja Johna Wooa prošao uzduž i poprijeko toliko puta na VHS-u da je pravo čudo što se kaseta još uvijek može vrtjeti u videu. Woo s “Hard Target“ (1993.) pogađa ravno u akcijsku tešku metu. Svaki drugi trenutak je za anale žanra. Visoka katedra režije (akcijskog) filma, kadriranja i raskadriravanja, filmskih planova, pozicije kamere i rakursa.
Počnimo od predstavljanja heroja Chancea Boudreauxa u tumačenju nikad kulerskijeg i tjelesno izazvanijeg Van Dammea kojeg Woo snima poput akcijske rock zvijezde u visokobudžetnom videospotu. Kamera Chanceu oprezno prilazi odostraga dok sjedi za šankom da ne bi dobila kružni udarac nogom. U krupnjaku zatim hvata njegove oči. Naušnicu na uhu. Lice. Brada od nekoliko dana. Duga kosa. Da je Axl Rose majstor karatea, bio bi Van Damme u “Teškoj meti“, s dva pištolja i ružama za Yancy Butler. Ubrzo će Chance pokazati da nije “slučajan“ junak.
Odraz staklenih vrata na izlasku iz bara šapće mu da neke protuhe planiraju zaskočiti pridošlicu, djevojku Natashu (Butler). Presreću je pokraj automobila i napadaju u potrazi za dolarima. “Zabavljate li se“, prekine ih Chance, snimljen s leđa. Od njegovih nogu u for planu Woo stvara okvir za filmsku sliku, uramljujući prizor po uzoru na Sergia Leonea u “Bilo jednom na Divljem zapadu“ (Bronson vs. Fonda), nadahnutog plakatom za “Točno u podne“. Dakle, Woo signalizira da će film počivati na Van Dammeovim sigurnim nogama i ne skriva utjecaj “westerna“ u akciji “eastern“ kategorije, primjetan i u imenu negativca Van Cleefa (upečatljivi Arnold Vosloo), posveti Leeju Van Cleefu iz Leoneovih “špageta“ i “High Noon“.
Chance pomiče mantil u stranu u superusporenom “slow-motionu“, ali ne da potegne kolt za opasačem u stilu vestern-heroja, nego ura mawashi geri. Nogom će munjevito kresnuti dvojicu, što Woo ne propušta usporiti kako bi zabilježio tančine, primjerice da pri dodiru noge i glave lete sunčane naočale. Udarci Van Dammeovih nogu jednako su ubojiti kao meci i Woo je to prvi dvostruko podcrtao, nedvojbeno pogledavši “Double Impact“, glumčevu predigru “Hard Targetu“ zaslužnu za njegovo odmicanje od filmova poput “Kickboxera“.
Woo je odigrao dobitnu kombinaciju za Van Dammea, mawashi geri-revolveri, zapečaćenu u finalu filma kad Chance odalami negativca po kacigi, redatelj krupno zumira junakov pogled kako u viziru ugleda mrgu s kubankom (Sven Ole Thorsen) i preseli pažnju na njegovo preotimanje pištolja, tj. pražnjenje okvira do posljednjeg metka. Hongkonški filmaš je kombinaciju doveo do savršenstva uzimajući najbolje od dvaju svjetova, pa i napravio malu revoluciju unutar žanra.
“Vandameovski“ borilački i “vuovski“ akcijski film s primjesama američkog spektakla akcije ljube se u nizu graciozno koreografiranih scena herojskog krvoprolića, spoju stiliziranog operskog nasilja i baletske poezije u pokretu, bilo da su na snazi eksplozije stakla i željeza ili da kadar zalije kiša metaka, bolje reći - tuča. Okviri pištolja i automatskih pušaka pune se i prazne, Van Damme simultano puca rukama i nogama, karizmatski drži krupne planove i pun je kadar njegova kaskaderskog junačenja.
U jednoj sceni Chance se opaše pištoljem i zaspe mecima negativca na kroseru stiskajući okidač u inat hicima iz suprotna smjera što paraju karoseriju pored njega pretvarajući je u ementaler. U drugoj, krajnje jedinstvenoj, mawashijem će zbaciti zlikovca s motora, od bola propetog na zadnji kotač. Nešto tako nije bilo svojstveno Schwarzeneggeru, Stalloneu i Willisu, ako bi već mogli odigrati igru kukavice s kroserom i terencom ili se naći u unakrsnoj vatri hitajući od opetovano zapaljene plamene kugle.
Nitko od njih nije započinjao ili završavao revolveraške duele spektakularnim letećim kružnima, a Van Damme kao Chance upravo to radi. Negativce napuni do čepa olovom i potom ih obori nogom, ponekad udružujući jedno i drugo u “Teškoj meti“, jednom od posljednjih iskonskih akcijskih filmova prije poplave računalne akcije i deevolucije klasičnog žanra iz kina na video. Chance je “trofej svjetske klase“ koji će od lovine postati lovac i doći glave Van Cleefu i njegovu šefu Fouchonu (osobito dobri Lance Henriksen), organizatorima lova za bogate željne proganjanja ljudskog plijena po urbanoj džungli New Orleansa.
“Hard Target“ oplemenjuje priču filma “The Most Dangerous Game“ (1932.) tako što su lovina mahom beskućnici i, da igra bude zanimljivija, bivši ratni veterani, “više ili manje dobrovoljci“, poput Natashina oca. Zametak sociologije bubri ispod kipuće akcije, kao i tada aktualni društveno-politički, ali i budući žanrovski kontekst. Nakon što obznani “lovili smo i u Jugoslaviji tijekom nedavnih nesuglasica, uvijek postoji neki nesretni kutak planeta u kojem možemo raditi“, Fouchon nevoljko shvaća da će trebati “promjenu scene“. “Istočna Europa, ondje možemo raditi godinama“, najavljuje on Van Cleefu, proročki mapiravši lokaciju akcijskog filma u novom mileniju, kad je žanr bez nekog novog Wooa i Van Dammea počeo promašivati “Tešku metu“.
Hej, golube!
Lov u filmu je politički intrigantan i Fouchon pronalazi opravdanje za to jer “malobrojni privilegirani uvijek su lovili većinu, policajci, vojnici… ljudi koji ubijaju za vladu rade to nekažnjeno, a ta vlada koja svojata pravo na ubojstvo trenira naše mete“. No, nemojmo se lagati, akcija je ono što “Tešku metu“ podiže na pijedestal. Svakako treba spomenuti još scenu Van Dammeova kažnjavanja zlikovca za to što je izrešetao golube. “Hej, golube“, dobaci tipu zajedno s kanistrom benzina koji će raznijeti sačmaricom kad mu se popenje do razine glave. Spominjući golubove, zaštitni znak Johna Wooa, tu je i trenutak kratkog zatišja pred buru završnog vatrenog obračuna - brujanje motora i oružja se na nekolio sekundi utiša, a golubica mira proleti kroz kadar ironično najavljujući rat. To nije jedini ironični trenutak filma. Kad Chance zatraži od Natashe da zatvori oči, ona to i napravi spremna da mu se prepusti, ali gledatelja koji očekuje njihov poljubac nemalo će iznenaditi pojava zmije iza njezina ramena. Veliki obol filmu dala je i gimnastička kamera Russella Carpentera, budućeg Cameronovog kamermana (“Istinite laži“, “Titanic“) koji je Van Dammea snimao tri godine ranije u “Smrtnoj presudi“. Carpenter se maksimalno prilagodio vizualnoj estetici Johna Wooa. Kamera je mobilna od prvog kadra, ona putuje kroz nadgrobne spomenike, izlazi iz automobila kako bi s distancije promotrila efekt “close range“ hica iz sačmarice i uhvatila pucanje vjetrobranskog stakla itd. Štošta je Carpenter zabilježio u svome objektivu, od efektne izmjene prvog pogleda junaka i negativca koji će se naći okrenuti leđima netom pred revolveraški obračun, do strijele koja će proletjeti opasno blizu glave Henriksena i Van Dammea.