Komentar Jamesa Camerona (“Bezdan“, “Istinite laži“) u vezi “zamornih“ Marvelovih blockbustera proljetos je snažno odjeknuo među fanovima superjunaka. Je li Cameron trebao držati jezik za zubima ili ne i skoncentrirati se na snimanje nastavaka “Avatara“, činjenica jest da Marvel još uvijek nije snimio moćan i savršen film kao što je njegov “Terminator“ (1984.). Film koji se simultano gleda, živi i osjeća, bez povišenog 3D ili čak 4D doživljaja. Štrecnulo nas je, istina, kad jedan od superheroja biva proboden u “Osvetnicima 3“, a drugi mu nestaje pred očima.
No, manifestacija (sirove) emocije na ekranu i u nama jednostavno nije ista u usporedbi s, recimo, scenom kad Sarah Connor (Linda Hamilton) s bolnim krikom na usnama izvlači metalnu krhotinu iz butine pred kraj “Terminatora“ i potom se, ranjena izvana i iznutra, suočava sa smrću voljene osobe. Ili kad zadnjim atomom snage stisne ono crveno dugme industrijalne hidrauličke preše i kroz krvave zube ispljune “terminiran si, gade“. Njezina bol i napor duboko su proživljeni i eruptiraju u našem tijelu s ove strane ekrana nakon svega što je Sarah prošla u proteklih stotinjak minuta s Kyleom Reeseom (Michael Biehn).
Ima sigurno to veze i s time što su Hamilton i Biehn glumili Connoricu i Reesa kao da im život o tome ovisi, krvarili i trpjeli prihofizičke nedaće poput njihovih likova, ali i zato što se s njima gledatelj može povezati u krajnje involvirajućoj priči. Čitavo je čovječanstvo na kocki u širem planu “Terminatora“, kao i unutar Marvelovih blockbustera koji streme i ugrozi cijeloga svemira. Ne spriječi li Reese kiborga iz budućnosti, Terminatora (Schwarzenegger), poslana iz 2029. u prošlost 1984., da ubije Connoricu i napravi “neku vrstu retroaktivnog abortusa“, ljudski rod će u futuru podjarmiti strojevi na pepelu nuklearna holokausta jer neće biti njezina sina Johna Connora, izbavitelja čovječanstva s inicijalima dobro znanog mesije, da predvodi pokret otpora i pretvara metalnu gamad u otpad.
Snimajući i sam film kao da mu život o tome ovisi, Cameron u uži plan stavlja dvoje likova, običnih ljudi, ne superheroja, sagledavajući i u krupnjacima njihov individualni opstanak u borbi protiv nadmoćnog supernegativca (robot koji “ne osjeća samilost, žaljenje ili bol“ i neće stati dok ne terminira Sarah), odnosno čitajući s njihovih očiju što osjećaju kad riječima to ne stignu izraziti. Dobro, Reese jest akcijski junak, otac Johna Connora, ali i Jasona Bournea u snalažljivosti, korištenju svega što mu dođe pod ruku za preživljavanje i momentalnoj “robotskoj“ kalkulaciji izlazne strategije iz svake situacije, no za razliku od Terminatora, on osjeća bol, čak i od običnog ugriza Sare, pa neka je drži u sebi.
Connor je, pak, prava heroina postala u “Terminatoru 2“, slično Ripley u Cameronovu nastavku “Aliena“, premda je ovdje sudbinski začeta i porođena kao takva, akcijski/majčinski arhetip s pištoljem pored stomaka u visokom stupnju trudnoće, ovjekovječen na fotografiji koja je ponukala Reesea da prekorači bezdan vremena i vrati se u prošlost (o čemu je, tužna i zamišljena, razmišljala u trenutku kad je polaroidna fotka nastala, doznajemo na samom kraju filma). Ipak, u “Terminatoru“ se nije znalo hoće li Sarah preživjeti da doživi nastavak i njezin opstanak donese spas čovječanstvu.
Ulozi su bili iznimno visoki, no Cameron je ulagao sve u Connoricu i Reesea, kao i u glavne likove njegovih budućih filmova, sve do “Avatara“. Spas svijeta se odigrava u pozadini filma, a u fokusu su njih dvoje i njihova romansa u nemogućim uvjetima o kojoj taj spas ovisi. Borba za ljubav (ovu ili onu, romantičnu ili majčinsku) protiv smrti u “Terminatoru“ je postala Cameronov zaštitni znak, dolazila ta smrt u obliku ubojitog kiborga, svemirskog monstruma (“Aliens“) ili tonućeg velebnog broda (“Titanic“). Utoliko, “Terminator“ je preintiman film, s emocijama ogoljenima do (endo)skeleta, pa nije čudno da Reese i Terminator iz budućnosti stižu goli golcati, prvi da svojevoljno zaštiti Connoricu, drugi programiran da je ubije.
Determinacija i jednoga i drugoga jest robotska, kao i Cameronova, dok njihove akcije u sadašnjosti odlučuju o sudbini budućnosti. Schwarzenegger se zauvijek stopio s ulogom Terminatora, ali i Cameron s režijom. Režirao je film determinacijom i efikasnošću kiborga, bivajući istovremeno Schwarzeneggerov Terminator iz “T1“ i “T2“ s mehaničkim srcem koje - i u briljantnoj “synth“ glazbi Brad Fiedela sintetičkih emocija - otkucava nadu za spas samodestruktivnog čovječanstva i drukčiju budućnost od sudbinski zacrtane.
Flešbekovi jedne moguće košmarne budućnosti povremeno prekidaju narativ. Kad Reese gleda rovokopače i slične mašine sadašnjosti to će potaknuti “flashback“ na budućnost opustošenih krajobraza nuklearne pustopoljine s prekrivenih lubanjama koje kaše gusjenice postapokaliptične futurističke mašinerije. Mračna vizionarska tehnofobija se nadvija nad filmom poput nuklearnog oblaka i sada je još opipljivija nego onda kako se bližimo 2029. godini. Iako glas Sarahine cimerice Ginger (Bess Mota) na telefonskoj sekretarici kaže “I strojevi trebaju ljubav“, upravo će joj stroj, “walkman“, odvratiti pažnju i neće čuti da joj Terminator u sobi ubija boga u momku (Rick Rossovich).
Sarahina poruka na sekretarici će otkriti Terminatoru gdje se ona nalazi, ali opet ona će ga, zahvaljujući stroju, uspjeti i srediti u tvornici u kakvoj je mogao i - i hoće - nastati. Konačno, tu je sam Terminator kao “frankensteinovska“ (re)kreacija čovjeka, savršeno isklesana tijela i (ne)savršeno sintetizirana akcenta proizašla iz monotona glasa. U robotski preciznoj i uistinu jezivoj interpretaciji Schwarzeneggera, naoružana pištoljem s laserskim nišanom crvenim poput Terminatorova oka, Cameronov kiborg je svakom minutom filma sve manje human i nečovječnost krije ispod odjeće i naočala nakon operacije ruke i oka koja je efektno razotkrila onostranu nehumanost njegova lika (metalni endoskelet).
Datirani specijalni efekt umjetnog, animatroničnog Schwarzeneggera (lutke) u kombinaciji s pravim još uvijek se perfektno uklapa u scenu dodatno potencirajući “body horror“ neljudskosti na koji je garant bio ljubomoran i David Cronenberg. Nominalno “sci-fi“ triler akcijskog momentuma vrištećih pušaka i škripećih guma, “tech-noir“, uz “Istrebljivača“ najveći klasik znanstvene fantastike osamdesetih i jedan od naj(dugo)vječnijih ne samo SF filmova u povijesti kinematografije, “Terminator“ je i horor “slasher“ poetike.
Jasno je to od početne scene kad nagi kiborg iščupa srce pankeru i postupno se pretvori u naprednog robotskog pandana bezličnu “stalkeru“ Michaelu Myersu iz “Noći vještica“ Johna Carpentera, samo još beskrajnije ustrajnosti u lovu. Basnoslovno skupi “T2“ je stadionski hard rock spektakl (Guns 'N' Roses), ali “T1“ je bio niskobudžetni punk film iz kinematografskog undergrounda, najbolji Carpenterov koji Carpenter nije potpisao, opozicija SF blockbusterima epohe poput “Ratova zvijezda“ i “ET-ja“. Nepresušnom imaginacijom Cameron je nadoknađivao proračunsku oskudicu, ne odustajući od beskompromisne vizije, uključujući i terminiranje američkih autoriteta “reaganovskih“ osamdesetih u sceni Terminatorova “napada na policijsku stanicu“. “I'll be back“ zauvijek.
Sarah Connor se vraća Terminatoru, a Terminator na Bače
U trenutku dok čitate tekst o prvom “Terminatoru“, snima se šesti. Još nenaslovljeni film neotkrivena sinopsisa nastaje u produkciji Jamesa Camerona. Tata Terminatora nije imao veze s franšizom nakon “T2“, kao ni Linda Hamilton koja će, na radost fanova, ponovno nastupiti u ulozi Sarah Connor. Dok se izvorna Sarah Connor vraća “Terminatoru“, “Terminator“ se vraća na Bače. Nekoć kad je igrao u Splitu film se vrtio i u Ljetnom kinu “Bačvice“ koje ga, zanimljivo, prikazuje u utorak, dan prije londonskog “Prince Charles Cinema“, gdje se ove srijede daje u maratonu s “Terminatorom 2“.