“Nekoć si bio debeo, sad si Herkul!“ - “Tajna služba“ (2016.)
Mimoilaženje sa Schwarzeneggerom u filmu “Dobrodošli u džunglu“ (2003.) ostavilo je neizbrisiv trag na Dwayneu “The Rock“ Johnsonu. U tom akcijskom spektaklu “big“ Arnie je The Rocku poželio da se “zabavi“. “Have fun“, savjetovao mu je dok su onako kršni prolazili jedan pored drugoga i verbalno predao štafetu da se može miran povući s filmske scene (šifra: kalifornijska guvernatura). Savjet se, dakle, odnosio na Johnsonov ulazak u džungloviti svijet (akcijskog) filma. I The Rock ga je poslušao. Zabava za sebe i publiku bila je Johnsonov prioritet i u tome je često oponašao uzora Schwarzeneggera, dapače karijeru je sagradio srastajući akciju i komediju na sličan način.
Veličao je robusni “mačo“ imidž (“Razbijač“, “Doom“, “Brži od pravde“, “Brzi i žestoki 5/6/7“, “G.I. Joe 2“, “Herkul“, “San Andreas“), autoironično podrhtavao vlastitu planinu mišića iz teretane (“Sve je cool“, “Dani katastrofe“, “Murjaci s klupe“, “Uhvati Smarta“, “Pain&Gain“), bio dobroćudni medo u obiteljskim filmovima (“Plan igre“, “Zubić vila“, “Utrka do Uklete planine“, “Putovanje u središte Zemlje 2“), znao se podvrći ponekom dramskijem eksperimentu (“Banda s terena“, “Doušnik“) i pojaviti u “cameo“ ulozi (“Brak je mrak 2“, “Opet ti“). Istovrsnost je frapantna pa je, recimo, “Doom“ The Rockov “Predator“, “Hercules“ njegov “Conan“, “The Game Plan“, pak, “Kindergarten Cop“. Ni jedan od spomenutih filmova na koncu nije ispao ni blizu kalibar Schwarzeneggerovih preteča, niti je Johnson zasad snimio nešto “mega“, svoje “Istinite laži“ ili “Blizance“, o “Terminatoru (2)“ da ne pišemo.
Ali, The Rock još uvijek ne ispušta Švarcija iz vida. Njegov najnoviji projekt “Central Intelligence“ u režiji Rawsona Marshalla Thurbera (hit-komedije “Dodgeball“ i “We're The Millers“) postojanje nesumnjivo duguje Schwarzeneggerovim blockbusterima kakvi su “True Lies“ i osobito “Twins“. Po ugledu na “Istinite laži“, “Tajna služba“ konstruira akciju iz komedije i obratno (“Nema vremena za pitanja, samo za akciju“, formulira Johnsonov lik i usput brani blesavi zaplet filma), izvlačeći iz kuće domestikalne likove s dosadnim životom koji drže da im je “suđeno nešto više“ i ubacujući ih u eksterijernu avanturu u kojoj će spasiti svijet i biti “junaci vlastite priče“. S “Blizancima“ ima zajednički koncept “pravo-krivog spoja“, odnosno sparivanja velikog Johnsona i malog Kevina Harta u ulogama odmetnuta agenta CIA-e Boba Stonea i računovođe Calvina Joynera. Kolišni je Hart prema The Rocku, on je praktički tamnoputi Danny De Vito, premda Stone njegova Calvina naziva “džepnim Denzelom Washingtonom“.
Johnson u filmu čak i ima običaj očitati filozofsku bukvicu siledžijama i poslati “anti-bullying“ poruku (“Ne volim nasilnike!“) kao preludij tučnjavi, što je radio Schwarzenegger u “Twinsima“, dok se Hart, poput De Vita, konstantno divi parterovoj snazi (“Ti si Jason Bourne u bermudama!“), a ako ne uspoređuje njegova prsa i leđa sa Sjevernom i Južnom Dakotom, poistovjećuje ga i sa - Herkulom. Popkulturne i “meta“ referencije posijane su u filmu, no teško će koja proklijati u klasik. Uzmimo za primjer kad The Rock izjavi “Bude mi mrkli mrak ('pitch black') kao Vinu Dieselu“, objašnjavajući kako odbija biti viđen potpuno nag, čak i za vrijeme seksa.
“Bazovito“, ali sjetimo li se metafilmskog (ne)prijateljstva Schwarzeneggera i Stallonea (npr. pipanje mišića ispred plakata “Ramba III“), pitamo se zar je ovo najbolje što se moglo smisliti za rivalstvo njihovih nasljednika Johnsona i Diesela. Pitanje vrijedi i za čitav “Central Intelligence“, pogodan za gledanje u potrazi za ljetnim “fast foodom“ u kinu, još pogodniji za zaboravljanje, posebice u usporedbi s Arniejevim ostvarenjima ili nedavnom akcijskom komedijom “The Nice Guys“ gdje je karakterizacija, kao u “True Lies“, bila važnija od akcije/komedije ili jednako bitna. Međutim, barem entuzijazastični The Rock zaslužuje pohvalu za smionost u kreiranju svog lika do granica dozvoljenih scenarijem, “macho“ emotivca koji voli teen-romansu “Šesnaest svijeća“, ali i akcijski kult “Kuća na putu“ da prijeti negativcu iščupati grkljan kao Patrick Swayze.
U uvodnoj sceni maturant Bob, podebljan i pomlađen računalnim “botoksom“, gol golcat pleše i pjeva u svlačionici (moglo je to proći i bez kadra stražnjice) prije nego ga “bullyji“ bace u dvoranu i ponize ispred cijele škole. Dvadeset godina kasnije, Bob je “izgubio 100 kila i pretvorio ih u mišiće“, no skriva traumu iza masivnih bicepsa i ulijeće u Calvinov život kao “nepodnošljivi gnjavator“ iz istoimena filma. Usamljeni Bob posjeduje podjednaku količinu luđačke odlučnosti za uzajamnim prijateljstvom s Calvinom poput “cable guya“ (Jim Carrey) da se čovjek zapita je li u njega zaljubljen, napose s ponavljajućim dvojbama (“jesi li unutra ili vani?“), tj. kad lažno utjelovi njegova bračnog savjetnika i pokuša ga odvojiti od supruge (Danielle Nicolet). No, ovdje “nema vremena za pitanja“. Valja prodati “istinite laži“ po akcijskim cijenama, bolje reći scenama nasrtaja krosera i skoka s nebodera.