Očekivalo bi se da će u saborski dnevni red socijaldemokratska stranka interpelirati raspravu o razlozima sloma brodogradnje. Ali ne, ona je uz potporu dovoljnog broja potpisnika iza stranaka s "lijevog spektra" ubacila raspravu o pozdravu "Za dom spremni". Ta stranka, nažalost, tone, a da joj nije jasno zbog čega. Njezini korifeji misle da je to zbog predsjednika Davora Bernardića, koji i sam dodatno tone nastojeći doploviti do nabujale matice koja ga odbacuje.
Ali ne, u tebi je tvoja propast Jeruzalema, u mentalitetu ljudi iz te političke strukture. Oni se ponašaju kao alkoholičari kojima je teško osloboditi se ovisnosti i vratiti se u stvarnost. Kao da su se probudili iz duboke hibernacije u koju su zapali ravne 1945. godine. Opet oko sebe vide bijele miševe, ustaše, kamišare, klerofašiste i revizioniste, opet traže progone, zabrane i kažnjavanja.
Moralni bi paničari morali uzeti u obzir nekoliko važnih postavki, iako je ta sugestija jalov posao, nešto kao šaptanje gluhom. NDH nitko ne priziva niti je ona moguća ni kao režim ni kao teritorij. Uostalom, samostalna Hrvatska postoji.
Recimo i to, makar zvučalo kao svetogrđe, pripadnici ustaške vojske nisu samim tim i zločinci. Bili su iz različitih motiva i u različitim okolnostima vojnici svoje države o čijem karakteru nisu odlučivali niti su na njega mogli utjecati. Ustaše su odavno mrtvi, a njihovi potomci imaju pravo na sjećanje.
Taj inkriminirani pozdrav tumači se uvijek jednostrano i tendenciozno, samo u jednom kontekstu te propale države, iako je povezan i s braniteljima u Domovinskom ratu i sam sa sobom značenjski ne nosi mržnju niti prijetnju. Pored svega, galama o njegovoj sveprisutnosti krajnje je pretjerana, a može ga isprovocirati samo histerija koja je oko njega stvorena.
Povika na taj pozdrav, koja se nimalo ne stišava, samo je dio kampanje o tobožnjoj "ustašizaciji", koja nije tek pitanje gluposti, otkačenosti od realnosti ili paranoje, nego i smišljenog projekta kompromitacije same ideje hrvatske državnosti.
Ni Jugoslavija, srećom, više nije moguća, iako fanatici i agitatori od nje ne odustaju i to je samo druga strana spomenute kampanje. Jedini list koji financira država (!) posvetio je cijeli broj uspomenama na Jugoslaviju iz pera renomiranih reprezentativaca: Svetlane Broz, Mikija Manojlovića, Zlatka Dizdarevića, Rade Šerbedžije, Dubravke Ugrešić, Nadežde Čačinović, Dejana Jovića, Budimira Lončara, Dragana Markovine, Vjekoslava Perice, Snježane Koren, Rajka Grlića...
Iz njihovih plačnih lamentacija proizlazi kako je bivša država bila ostvarenje vjekovnog sna svih naroda, svjetski raritet, zemlja superiorne civilizacije, sreće, demokracije, slobode i zajedništva s velikim vođom, u kojoj se govorilo jednim jezikom, a onda je ona krvavo razvaljena, a u novim državicama zavladali su kaos i nacifašizam. I gosti glavne kontakt emisije na državnoj televiziji sustavno pjevaju po istim kajdama.