“Bože, kako volim zapadni Teksas!“ – “Sve ili ništa“ (2016.)
Komparacije između “Hell Or High Water“ Davida Mackenzieja i “No Country For Old Men“ (2007.) braće Coen nametnute su još od plakata. Glava Jeffa Bridgesa uzdiže se nad teksaškom pustopoljinom kojom kroče mali Chris Pine i Ben Foster naoružani puškama i torbama punima love, onako kao što se Javier Bardem prijeteći nadvijao poviše slično opasana Josha Brolina. Oba su filma, izvrsno režirana, napisana i glumljena, neovesterni zamaskirani u žanr crnohumorna i sumorna krimi trilera kakve Coeni poslovično uživaju raditi još od teksaškog prvijenca “Krvavo jednostavno“ (1984.).
I jedan i drugi preispituju mitski duh starog Zapada u ruhu moderne Amerike, posjeduju pesimistički, pa i nihilistički ugođaj dešperacije na užem i širem planu (karakteri, društvo). Dijele, konačno, Coenova “kućnog“ glumca Bridgesa koji ovdje stvara rendžerskog rođaka ležerna Dudea (“Veliki Lebowski“) i beskompromisna Roostera Cogburna (“Čovjek zvan hrabrost“). Bridges je zasluženo nominiran za Oscara u kategoriji najbolje sporedne uloge, baš kao što je to bio Bardem, a i “Sve ili ništa“ je predložen za naj-film na tragu “Nema zemlje za starce“.
“Znaš što kažu o imitiranju“, podbada Bridgesov Marcus Hamilton partnera, mješanca Indijanca i Meksikanca Alberta Parkera (Gil Birmingham), vidjevši da je došao na posao odjeven poput njega, možda i sam film u odnosu na “No Country For Old Men“. “Radna odora nam se sastoji od bijele, drap ili svijetloplave košulje“, otprilike je uzvratio Parker, odbacujući puku imitaciju kao opciju. Određene sličnosti među filmovima postoje, ali i razlike u nijansama zbog kojih teško da su Mackenzie (“Mladi Adam“, “Osjetila ljubavi“), scenarist Taylor Sheridan (“Sicario“) i glumci oponašali Coene i karakterizaciju njihovih likova.
Recimo, Bridgesov portret rendžera s kaubojskim šeširom na glavi koji se nalazi na tragu pljačkašima banaka, braći Tobyju (glumački nikad slojevitiji Pine) i Tanneru (uvijek dojmljivi Foster), drukčiji je od šerifa u izvedbi Tommyja Leeja Jonesa. Marcus Hamilton nije pasivan i ravnodušan kao njegov generacijski parnjak Ed Tom Bell, ima smisla za mračni humor, spreman je izbjeći mirovinu “slavnim pucanjem“ i ne iščuđava se toliko fatalističkom zlu suvremena svijeta, ondje utjelovljenu u Bardemovu hladnokrvnom “pismo ili glava“/“život ili smrt“ negativcu, odnosno odbija prihvatiti poraz kao finalni izbor.
Iako Marcus drži podjednako naboran pogled uperen na prostranu teksašku ravnicu i na velikom ekranu dosad neviđene lokacije (mrtvi gradići Post, Coleman...), o prošlosti i nekom nevinijem vremenu umjesto njega govore drugi, dok je Bell bio zadužen za početnu i završnu naraciju svog filma, ujedno i čitavu pespektivu istog, metafizičku u položaju kozmičkog ustrojstva dobrog i lošeg (može i starog i novog), postavljenih na iste startne pozicije, no s prednošću danom zlu da prvo prođe kroz cilj.
“Hell Or High Water“ je spušteniji na zemlju i znatno siviji u “good-evil“/“old-new“ registru da ne čudi kako će na koncu stari, dobri Marcus i mlađi, “zločesti“ Toby biti identično odjeveni, kao na početku filma dvojica rendžera, premda nemaju istu radnu odoru. Staro i novo, divljina i civilizacija, vestern i neovestern sudaraju se u filmu, napose sceni kad Marcus i Albert u terencu nalete na stočare na konjima, a jedan od njih se pita zašto još to radi u 21. stoljeću i zašto će to raditi njegova djeca.
Manjak smisla, sveopća ogorčenost i razočaranost, te gubitak kaubojskog ili indijanskog američkog sna o gospodarenju ravnicama prevladavaju filmom u kojem nema zemlje ni za mladce (oni su nezaposleni, u dugovima...). Jedna od najvažnijih scena tiče se dijaloga između Indijanca i Tannera koji zamišlja da on i Toby kao Komanči, “gospodari ravnica“, pljačkaju po Teksasu, makar su “davno prošli dani pljačkanja i trošenja tog novca“. “Mi Komanči smo sada gospodari ničega“, zaključi “poglavica“, a na njegove se riječi kasnije nadoveže Albert.
Rendžer priča Marcusu o svojim precima i njihovoj zemlji prije nego što su je djedovi trenutnih žitelja uzeli, a njima je, pak, uzima banka, pretvarajući ih u svojevrsne Indijance. Zato jedni Teksašani podržavaju to što braća pljačkaju poslovnice korumpirane banke koja njih pljačka već godinama. Drugi mještani, oni s oružanim listom koji se iščuđavaju da Toby i Tanner “nisu ni Meksikanci“, a nedvojbeno su glasali za Trumpa, uzimaju kaubojski zakon u svoje ruke i pucaju po pljačkašima poštujući američku oružanu (ne)kulturu.
Prizemljenost naspram “Nema zemlje za starce“ Mackenzieju je omogućila da ocrta veću sociopolitičku sliku Amerike, obojanu i nijansiranim zvukom sjajne “country“ melankolije dvojca Nick Cave-Warren Ellis. U autentičnu oslikavanju današnje postrecesijske, “trumpovske“ Amerike, “Sve ili ništa“ je, ustvari, u još bliskijem srodstvu s jednim drugim prošlogodišnjim filmom krajnje drukčijeg žanrovskog predznaka. Brat sestrice zvane “American Honey“.
Napojnica za hipoteku
Jedna od najzanimljivijih scena tiče se rendžerova susreta s konobaricom (Katy Mixon) koja je od Tobyja dobila golemu napojnicu i odbija mu je predati. “To je moja napojnica i treba mi za hipoteku“, sikti konobarica podebljavajući socijalnu notu filma.