StoryEditor

SUDBINO, LJUBAVI MOJA Život poslije Adele

Piše Marko Njegić
26. studenog 2019. - 15:00
Sudbino-ljubavi-moja

Remek-djelo kao što je "La vie d'Adele" takoreći dolazi jednom u životu. Bilo je pitanje ima li života nakon "Adele", no redatelj Abdellatif Kechiche je odgovorio potvrdno sa "Sudbino, ljubavi moja". Ponovno je uspio snimiti veliki film i otkriti ne samo jednu atraktivnu, potencijalno izvrsnu glumicu nakon Adele Exarchopoulos, već njih tri (Ophelie Bau, Lou Luttiau, Alexia Chardard), a tu je i Hafsia Herzi iz Kechicheove "Tajne kus-kusa".

Sjajan gotovo kao "Adelin život", Kechicheov film zaslužuje mjesto na listama najboljih ili barem najposebnijih ove godine i u novom mileniju, pa i šire. "Mektoub, My Love" je možda i najbolji film o dugom toplom ljetu svih vremena, odnosno najbolja je evokacija istoga. Ljetu kao godišnjem dobu, simbolu slobode, zabave, flerta, ljubavi, privida beskraja.

Nakon "Adele" i "Sudbino, ljubavi moja", Kechiche se definitivno potvrdio kao ponajbolji živući redatelj putenosti, požude, čežnje, mladosti, užitka življenja. Kao i "Adele", "Mektoub, My Love" je film u slavu života, hedonizma, razblude, romanse, (slado)strasti.

Nitko ne jede (špagete) s takvim užitkom kao Kechicheovi likovi, niti vodi ljubav kao da sutra ne postoji. Sutra je u "Sudbino, ljubavi moja" apstraktan pojam. Postoji samo danas i svi dani (i noći) izgledaju kao jedan produženi koji traje unedogled, što oslikava montažni rez na relaciji klub-plaža.

Trajanje od tri sata utoliko je primjereno kao i kod "Adele" od koje film preuzima glumca Salima Kechiouchea, labavu naraciju, redateljsko-glumačku improvizaciju, manjak konkretnog zapleta i višak zagledanosti u mlada (ženska) tijela tamnijeg tena.

Recimo da priča prati Amina (Shain Boumedine), dvadeset-i-neto godišnjeg mladića na životnoj prekretnici sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Vratio se kući u francuski obalni gradić Sete dominantne francusko-tuniške zajednice, nakon što je odustao od studija medicine i odlučio zarolati karijeru u filmu kao scenarist.

Radi kao fotograf i piše scenarij za futurističku SF romansu ambijentiranu u 2020.-2022. godinu o ljubavi čovjeka i ženskog robota. Srećemo ga kako ćiri kroz prozor napajajući oči seksom raskošne Ophelie (Bau) i rođaka Tonija (Kechiouche) u pohotljivoj sceni kakvu vjerojatno nismo vidjeli od "Adele" naovamo.

Ophelie je, čini se, predmet njegove žudnje, njegova tiha patnja, no Toni ga je preduhitrio, plus ima zaručnika na dugogodišnjoj vojnoj turi u Zaljevu. Amin bi mogao imati mnoge cure, ali je, za razliku od Tonija, odveć sramežljiv i povučen za svoje dobro.

Toni ne gubi vrijeme kad rođaci upoznaju dvije djevojke iz Nice i odmah zavodi Charlotte (Chardard), a Amin se nećka i dopušta da mu Cecile (Luttiau), s kojom je "kliknuo", osvoji netko drugi. Redatelj odlično prikazuje sve što se odvija tijekom jednog "glazba-piće-ples" izlaska (zavođenja, rivalstva, ljubomore), dok je noć još mlada.

Naglasak je na flertu, od momenta kad se čini da će prerasti u nešto više do momenta kad se to ne dogodi i loptica biva prebačena na druge. Kamera Marca Graziaplene funkcionira kao dio šireg Aminova društva, nalazi se među mladićima i djevojkama i prebacuje pogled s jednog (potencijalnog) para na drugi.

Graziaplena i Kechiche uspijevaju postići da gledatelj osjeti svaki(ne)uzvraćeni pogled, poljubac, gutljaj pića. Preko dana, najčešće na ranojutarnjem ili kasnopopodnevnom svjetlu, osjećamo pijesak pod nogama, kapljice mora na tijelu, povjetarac u kosi, kao likovi u filmu.

"Mektoub, My Love" vjerno prenosi na ekran (njihovo) bivanje, uživanje, dangubljenje. Sve je životno i ordinarno, ali filmski ekstraordinarno. Ne događa se previše toga u smislu "drame", likovi pričaju, plešu, jedu, slušaju glazbu, gledaju filmove, sunčaju se, zaljubljuju, ljubuju.

A baš zbog vremena radnje – devedesete – sve djeluje nekako nevinije i trajnije. Minutaža pogoduje filmu s obzirom da Kechiche pristupa režiji kao Amin fotografiranju. "Fotografija puno toga govori, bilježi trenutak", kaže momak koji fotografira starim aparatom (ne mobitelom) i razvija slike/film u komori.

Tako postupa i Kechiche u "analognom" filmu: nigdje mu se ne žuri da "zabilježi trenutak", kao ni Aminu, pa tako sekvencija disco euforije, ponajbolja takva uopće, traje najmanje dobrih pola sata, ozvučena hitovima devedesetih. "Imam svo vrijeme svijeta", govori Amin u filmu za koji gledatelj želi da traje vječno i nikad ne završi, kao najljepše ljeto u njegovu životu.

Još duži nastavak

Kechiche kao da je čuo naše misli. Već je snimio još duži nastavak filma, naslovljen "Mektoub My Love: Intermezzo", koji je proljetos imao premijeru u Cannesu. To bi trebao biti središnji film planirane trilogije.

#CINEMARK

Izdvojeno