Budilica se navijala u gluho doba noći negdje krajem osamdesetih/početkom devedesetih da bi se pogledao i snimio "Stvor" (1982.) Johna Carpentera. Snimio se na VHS kasetu s bratskim filmom - McTiernanovim "Predatorom" koji je odao počast njegovoj uvodnoj sceni dolijetanja svemirskog broda na Zemlju. Godinama kasnije, Carpenterov kapitalni SF horor se prikazuje na HTV-u u ranijem terminu od 21.55, ali ima reprizu iste noći oko 3.30, otprilike kad je nekoć bio emitiran. Rijetki će se buditi da ga gledaju i snimaju. Automatska TV snimalica će napraviti svoje.
Svijet se promijenio, ali "The Thing" je ostao isti - remek-djelo koje tvori "sveto trojstvo" hibridna žanra sa Scottovim "Alienom" i "Predatorom", te osobno najbolji film u karijeri velikog Carpentera, bolji i od "Noći vještica". Jeza krajnje atmosferična filma je (is)trajna i "Stvor" je još uvijek kadar zgrabiti gledatelja za gušu kao prvi put, odmah od početna totala zabijeljenog Antarktika po kojem helikopter bjesomučno lovi odbjeglog haskija. Navijamo da pas umakne goničima ne znajući da u sebi krije gnjusna izvanzemaljca.
Carpenter će polako otkriti lik stvora i načiniti film tenzičnim, klaustrofobičnim i paranoičnim kad zatoči likove usred od svijeta odsječene znanstveno-istraživačke postaje na Antarktiku, zajedno s alienom među njima. Napetost je sporogoreća, no u svakom času pripravna da eskalira u požar, lako zapaljiva bacačem plamena u ruci Kurt Russellova akcijskog (anti)junaka, pilota helikoptera MacReadyja. Toliko, scena koja najpreciznije predstavlja film jest scena "malog pokusa" s krvi.
Kako izvanzemaljski organizam, stvor, ima apsorbirajuća i asimilirajuća svojstva da može savršeno oponašati druge oblike života, odnosno dati svojim stanicama njihov oblik, MacReady želi doznati tko od njegove ekipe nije ono za što se predstavlja, dakle čovjek. "Kako da znamo tko je čovjek? Da sam ja savršena imitacija, kako bi znao da sam zapravo ja", filozofski se pita Childs (Keith David) u trenucima neuvijena egzistencijalizma.
Svatko od njih možda više nije čovjek i ta spoznaja čini film kompleksnijim i prebacuje ga na teren "agathachristijevskog" detektivskog trilera s "twistom" ("whodunit" postaje "whoisit"). "Stvor se ne želi otkriti, nego prikriti imitacijom", tvrdi MacReady i uvjeren je kako će krv izvanzemaljskog stvorenja pobjeći od vrućeg metala zagrijana bacačem plamena. Drugim riječima, dođe li do reakcije, onaj čiji uzorak krvi uzmiče nije čovjek.
Nervoza među ljudima, zavezanima na kauč jedan do drugoga, može se parati kuhinjskim nožem Carpenterova Michaela Myersa kad MacReady približi usijanu metalnu žicu krvi jer znamo da netko od njih jest monstrum (možda baš onaj najbliži) i da će do reakcije doći, samo ne znamo tko, tj. od koga. A kad dođe, poskačemo u fotelji poput zaražene krvi kad bude opečena, ma koliko puta scenu gledali. Scena ima i dublje, alegorijske konotacije, mimo žanrovskih.
"The Thing" je nastao u vrijeme rastuće epidemije AIDS-a, a u filmu, znači, muškarci strepe tko je "zaražen". Ovu subverziju, međutim, nije nitko detektirao u realnom vremenu. Godine 1982. "Stvor" je podbacio kod kritike i publike koja nakon optimistična i umiljata "E.T.-ja" nije bila spremna na tako pesimističan i mračan "bliski susret treće vrste", perfektno podcrtan u zlogukoj završnici s dva preostala muškarca od kojih jedan, ako ne obojica, možda nisu ono što misle da jesu i sve što im ostaje jest čekanje ukoliko se prethodno ne smrznu ("malo ćemo pričekati i vidjeti što će se dogoditi").
Dodatna alegoričnost filma tiče se hladnoratovske "trust no one" paranoje i antisovjetske anksioznosti, nanovo zahuktale početkom osamdesetih, koju je Carpenter izvrgnuo grotesknoj satiri. Košmarna kreatura koja se preobražava u bilo koga funkcionirala je kao metafora za ruske agente-spavače u SAD-u (danas, recimo, imigrante), prerušene u susjede prosječne američke obitelji, jer "mora biti blizu bića koje želi apsorbirati".
Sami čin stvorove apsorbacije doseže vrhunac u primjereno grotesknim praktičnim efektima velikana Roba Bottina ("Zavijanje", "Robocop", "Legenda", "Vještice iz Eastwicka", "Potpuno sjećanje"), onomad prijelomnima za žanr. Što je sve Bottin pripremio, nazire se pri prvom pogledu na posljedice stvorova "kafkijanskog" preobražaja u švedskoj, pardon norveškoj stanici (dvije deformirane ljudske glave stopljene u jednu, usta unutar usta, paukolika noga...) i, napose, lice psa koje se otvara poput kore od banane, ako zamislite da banana krije produžene pipke.
Kulminacija "lovecraftovskog" horora slijedi u sceni kad Copper (Richard Dysart) defibrilatorom pokušava po drugi put oživjeti Norrisa (Charles Hallahan). Copperove ruke propadaju u Norrisov abdomen koji se pretvara u ralje i odgriza ih do laktova, nakon čega odrubljena glava potonjeg pada sa stola i iz nje niknu paukove noge, gmižući po podu. Neviđeno bilo, neviđeno ostalo. Još malo ćemo pričekati da se dogodi film kao što je "The Thing".
Utjecajni remake
Kad vam netko od dežurnih "hejtera" kaže da je svaki remake loš, dosta je da ga pobijete isticanjem "Stvora". "The Thing" je nova verzija filma "The Thing From Another World" (1951.) Christiana Nybya koji je producirao slavni Howard Hawks, inače ekranizacije romana "Who Goes There" Johna W. Campbella iz 1938. godine. Scene iz tog crno-bijelog filma vrtjele su se na televiziji u "Halloweenu", da bi četiri godine kasnije Carpenter snimio remake i c/b scene iz prethodnika uvrstio kao snimke iz norveške postaje. Iako je "Stvor" onda bio promašaj i sasječen od kritike, baš kao i "Istrebljivač", pušten na isti dan 1982. u kina, u međuvremenu je postao jedan od najutjecajnijih žanrovskih filmova, čiji utjecaji sežu od "Terminatora 2" do "From Dusk Till Dawn" i "The Hateful Eight" koji s njim dijeli i skladatelja Ennija Morriconea. Danas se njegov plakat može naći i u art ostvarenjima poput "Skrivene ljubavi", ne samo žanrovskim filmovima i serijama ("Bumblebee", "Stranger Things"). Također, 2011. je snimljen iznenađujuće solidan prednastavak s Mary Elizabeth Winstead i Joelom Edgertonom u glavnim ulogama.