Prazno gledalište upada u oči prije Steve Jobsova prijelomna predstavljanja Macintosha 1984. godine. Režiser Danny Boyle (“Milijunaš s ulice“, “127 sati“) u jednom veoma pamtljivom kadru hvata samo crvene stolice u dvorani i nikog drugog. Inicijalna Boyleova ideja je bila da time kaže kako postoje posjetitelji za prezentacije Jobsovih računalnih novotarija, iako oni to još uvijek ne znaju. Ili, kako bi za Macintosha u “Steveu Jobsu“ rekao njegov tumač Michael Fassbender “Neće znati zašto im se sviđa, ali znat će da ga žele“. Jedna od uvodnih scena “Stevea Jobsa“ vizionarski koincidira s praznim kinima na projekcijama Boyleova filma.

U američkim kinima “Steve Jobs“ je zaradio svega 17 milijuna dolara i teško da će s takvom (ne)gledanošću pokriti budžet od 30. Iste onakve crvene stolice iz uvoda filma zjape prazne u stvarnosti gdje postoji publika za “Stevea Jobsa“, ali to još očito ne zna. Tako, kinogledatelji ne tutnjaju nogama, niti od tih topota njišu lustere kao publika tijekom kasnijih predstavljanja Boyleovih tehnoloških izuma i najava da će “kompjuter biti bicikl uma“, premda bi to trebali raditi znajući da prisustvuju nečem posebnom - jednom od najboljih ostvarenja godine, inovativnom “akcijskom filmu s riječima“ (Boyle) režiranom na virtualnoj kazališnoj pozornici.

Film ima tročinsku strukturu, kao da se radi o teatarskoj predstavi, može i nekom teškom Shakespearovom komadu s obzirom da Boyle snima “appleovca“ Jobsa kao “Julija Cezara okružena neprijateljima“. Od prvog do trećeg čina, od lansiranja Macintosha 1984. do otkrivanja iMaca 1998., pratimo Jobsove interakcije s voditeljicom marketinga Joannom Hoffman (odlična, neprepoznatljiva Kate Winslet), bivšom djevojkom Chrisanne Brennan (Katherine Waterston), kćerkom Lisom (glume je Makenzie Moss, Ripley Sobo i Perla Haney-Jardine), nekadašnjim partnerima Steveom Wozniakom (Seth Rogen) i Andyjem Hertzfeldom (Michael Stuhlbarg) te direktorom “Applea“ Johnom Sculleyjem (Jeff Daniels).

Između ambicioznih demonstracija ikoničkih proizvoda, koji su “bolji od njega“ kao osobe, upoznajemo i privatan život, ne samo poslovnu stranu čovjeka kojeg nije briga je li antipatičan ljudima. Boyle neuvijeno prikazuje Jobsovo “mrcvarenje“ suradnika i njegove egomanijačke ispade poput zahtijevanja “plave košulje s džepićem“ minut prije promocije. No, unatoč crno-bijelom plakatu filma, kod njega je sve daleko od crno-bijelog portreta. Jasno, Boyleov cilj nije natjerati gledatelja da “lajka“ Jobsa, usprkos tračku humanosti u odnosu s Lisom i Joannom, već da pokuša prodrijeti u njegov genijalni um kako bi mu dao priliku da se ispovijedi, razumije ga i možda sa njim suosjeća, kao s modernim Građaninom Kaneom.
Još od “Trainspottinga“ (1996.) Boyle “bira život“ i uspijeva filmskim izražajnim sredstvima svoje filmove načiniti životnima, čak i kad su horori i znanstveno-fantastični (“28 dana kasnije“, “Sunshine). “Steve Jobs“ je dosad možda i najrealističniji Boyleov film upravo zato što ga on dijelom postavlja kao kazališnu predstavu “šekspirijanskog“ opernog zamaha na pozornici nečijeg života i iza nje. Mogla bi se povući paralela s “Birdmanom“ Alejandra Gonzalesa Inarritua.

Gledateljima Boyle daje propusnicu za “backstage“ Jobsove predstave i inzistira na dugim, kontinuiranim kadrovima stvorenima da se glumci razmašu, što oni i rade, počevši od fenomenalnog Fassbendera u naslovnoj ulozi za oskarovsko takmičenje. Fassbender ne nalikuje Jobsu, ali sugestivnom glumom uspijeva načiniti da, osobito u trećem činu, imamo osjećaj kako gledamo pravog Stevea čiji je duh iz kompjutera utjelovio stoput bolje od Ashtona Kutchera. No, “Steve Jobs“ je još uvijek i film s velikim F koji redateljski transcendira život.


“Iskrivljena stvarnost“, naglas spominjana od likova, a utjelovljena u Fassbenderu fizički distanciranom od Jobsa, pogoduje Boyleovoj režiji i ritmu filma, valjda najnabrijanijoj drami svih vremena. Montaža je kinetična akcijsko-filmska, ponekad i paralelna (razgovor i konfrontacija Jobsa i Sculleyja u prošlosti i sadašnjosti), nalikuje rafalnim klikovima računalnog miša po velikom ekranu ili konstantnim pedaliranjima biciklom uma i rimuje se s prostranim dijalozima iz pedantnog scenarija Aarona Sorkina (“Društvena mreža“). Dijalozi su izgovoreni u hodu, ponekad s jednom moćnom rečenicom dovoljnom da dekodira nečiju karakterizaciju i opiše međuodnose na koji bi mnogi izgubili tri stranice scenarija (Wozniakova opaska: “Dojadilo mi je biti Ringo kad znam da sam John“). Jobsova drama u filmu je režijom doslovce unaprijeđena na svemirsku ravan u sceni lansiranja rakete projicirane na zidovima u podlozi razgovora.

MARKO NJEGIĆ

Svađa ispred ralja morskog psa Danny Boyle je dosta perfekcionizma uložio vizualno, pa je njegov direktor fotografije Alwin H. Küchler (“Sunshine“) svaku eru snimio na drukčiji način, od 16 i 35-milimetarske vrpce do digitalne. Moramo spomenuti još neke upečatljive vizualne momente u svojstvu ugođaja, poput odraza računala u Jobsovim naočalama, teškog pljuska sručenog na stakla prozora dok “appleovci“ glasaju protiv naslovnog protagonista ili se Steve svađa s Wozniakom ispred projiciranih ralja morskog psa. Tad mu je Wozniak rekao kako se istovremeno može biti i pristojan i darovit.