“Kao da imam deja vu. – “Sretan Dan smrti“ (2017.)

Ajde, recite nam iskreno kad ste zadnji put pogledali dobar klasični “slasher“ horor. Ne sjećate se? Nismo iznenađeni. Posljednji iole dobri horori tog tipa snimljeni su prije blizu 15 godina (“Teksaški masakr motornom pilom“, “Pogrešno skretanje“, “Kuća voštanih figura“), iako daleko od toga da se “slashere“ nije pokušavalo oživjeti (“Sestrinstvo“, “Krvavo Valentinovo“, “Petak 13.“). Takve filmove strave i užasa, rođene u sedamdesetima, superpopularne u osamdesetima i revitalizirane u devedesetima, ubila je repetitivnost, kao i metafilmski, samosvjesni serijal “Scream“ Wesa Cravena koji je potkopavao opetovani obrazac podžanra, zabio nož u njegovo srce i nastavio ga probadati inscenirajući tuš-scenu “Psiha“.

Nakon “Vriska“ teško je bilo “slashere“ gledati istim očima, recimo kopije post-“screamovskog“ hita “Znam što si radila prošlog ljeta“ (“Urbane legende“, “Valentinovo“). To je hrabrijim filmašima dalo povoda da u 21. stoljeću rade subverzije unutar podžanra (“Krvava romansa“, “Svi dečki vole Mandy Lane“) dok je ovaj gubio bitku od “torture porn“ (“Slagalica strave“, “Hostel“) i “found footage“ horora (“Projekt: Vještica iz Blaira“, “Paranormalno“), no mahom se išlo na nove verzije starih filmova, u većoj ili manjoj mjeri ponavljajući formule izvornika i vrteći se ukrug. Friški naslov u kinima “Sretan Dan smrti“ spada među ova smionija, subverzivnija bockanja “slashera“ i vjerojatno je najbolje što se podžanru dogodilo od “Vriska 2“ (1997.) naovamo.

U ugodnom iznenađenju od filma studentica i članica sestrinstva Tree Gelbman (dobra Jessica Rothe) proživljava jedan te isti dan na kraju kojeg svaki put umre, točnije umori je nepoznati ubojica skriven iza prilično jezive maske jednozube bebe, inače maskote kampusa nalik nekakvoj hororskoj inačici animiranog “Malog šefa“. Protagonistica je zapela u začaranoj vremenskoj petlji poput lika Billa Murrayja u klasik-komediji “Beskrajni dan“, ali i samih “slashera“. Što su “Petak 13.“ i slični filmovi doli svojevrsni hororski “Groundhog Day“ - Jason Voorhees ili neki drugi/treći ubojica s maskom opet i iznova ubija mlade sklone seksu, alkoholu ili običnoj ljudskoj gluposti, samo na drukčije načine/s različitim oružjem.

“Happy Death Day“ je toga svjestan i odmah na početku otvoreno najavljuje da će se poigravati s repetitivnom formulom kad se logo Universal Picturesa, globus s nazivom studija, krene pa zaustavi vrtjeti, i tako dvaput. U neku ruku, to je gotovo pa ultimativan film, “Znam što si radila prošlog, ovog i idućeg ljeta“, prošlost, sadašnjost i budućnost podžanra, njegov novi početak ili kraj nakon “Screama“, restart i stop ili stop i restart, ovisno o njegovim sutrašnjim nastavljačima. Dakle, potencijalno i jedan “slasher“ koji bi mogao okončati, ali i oživjeti sve “slashere“. Svi toponimi “slashera“ su na broju; najveća razlika je tek u tome što od početka do kraja filma umire jedna jedina te ista djevojka, ne više različitih.

Smrti su raznolike (ubadanjem, utapanjem, vješanjem, dizanjem u zrak…), kao i ubojičin “weapon of choice“, premda je najčešće naružan nožem u stilu Michaela Myersa (“Noć vještica“) i Ghostfacea (“Vrisak“), a poznate su i lokacije igre mačke/miša (podzemna garaža…). Znači, “slasher“ je takoreći prođen od “A“ do “Z“, uz određene repeticije i varijacije, onako kako svaki idući dan za heroinu zbog njezinog predznanja (“Znam što će se dogoditi prije nego se dogodi!“) biva nešto drukčiji, unatoč približnom istom početku i završetku. Tree se budi mamurna jutro poslije pijane večeri u muškom domu, u sobi dobronamjernog studenta Cartera (Israel Broussard) ukrašenoj filmskim plakatima osamdesetih poput “Oni žive“.

Izmijenjuje potom par riječi s Carterom, na vratima sobe ugleda naljepnicu “Danas je prvi dan ostatka tvog života“ i kreće natrag u svoj dom. Na putu dotamo nalijeće na vlastitog Neda Ryersona - studenticu koja traži potpis “da zaustavimo globalno zatopljenje“, opaža paljenje prskalica, “stalkerski“ je zaskače tip s kojim je jednom izašla, a u domu dočekuju zločesta kraljica sestrinstva i njezina cimerica spremna da joj za rođendan pokloni kolač sa svjećicom. Naime, Tree je baš na svoj rođendan zapela u jednom danu u kojem će još zakasniti na predavanja, posjetiti svog profesora-ljubavnika, zanemarivati pozive oca i… na kraju izgubiti život… da bi se još jednom probudila u Carterovoj sobi i – “jovo nanovo“.

Svaki idući dan sve je naizgled isto, ali pitanje jest je li nešto možda i drukčije, u mizansceni ili ponašanju potencijalnih kandidata za identitet ubojice (mogao bi biti bilo tko, njoj poznat ili ne) koji Tree mora otkriti da bi otpetljala petlju. Redatelj Christoper Landon (napravio veliki korak naprijed nakon “Paranormalno: Obilježeni“) i scenarist Scott Lobdell u ovom “slasheru“ na repeticijama inteligentno združuju horor, triler i - humor. Kako Tree, čini se, ima neograničen broj života kao u videoigrici, tako i prilika da proživljavajući isti dan nastavi umirati dok ne otkrije tko se krije iza maske, dopuštat će si razne nepodopštine (prošetati gola u dvorištu kampusa), a Landon je izrezao i jedan komični montažni kolaž njezina stradavanja na tragu Douga Limana u “Na rubu budućnosti“, SF akcijskom “Beskrajnom danu“ (udarit će je i autobus).

No, pustimo zezanciju i neskrivene “meta“ referencije na “Groundhog Day“, tj. Carterovo čuđenje da Tree nije nikad gledala “Beskrajni dan“ i čula za Billa Murrayja kad joj kaže da njezin scenarij podsjeća na taj film. Ima tu i ozbiljno slojevitih momenata, kako i dolikuje košmarnoj premisi o ponavljanju lošeg dana i istrazi vlastite smrti. Landon ikonički ovjekovječuje odsjaj ubojičine maske od rotacijskih svjetala na staklu policijskog vozila u kojem je zatočena Tree kao da predstavlja novu horor-ikonu, a eksploziju auta ostavlja da gori u njezinom snenom, zatvorenom/otvorenom oku.

Ubojičin napad bejzbol palicom i klonuće junakinje od udarca Landon, pak, montažno isprepleće s njezinim padom u krevet i buđenjem, što izgleda kao san o smrti i smrt u snu, posebice kad se Tree probudi s vriskom na usnama. U tim momentima Tree djeluje da je ružno sanjala i otvorila oči iz noćne more gdje umire ponovno, ali se iz te smrti ponovno i rađa (maska bebe!), vraća u život, dobivajući novu priliku da shvati kakva je (loša osoba) i zaželi promjenu sutra “ako ga bude“. “Želim sutra. Sutra mi je dovoljno“, rođendanska je želja Tree koja od odbojne “bitchy“ vrištačice-žrtve ubojice postaje “kraljica vriska“ i istovremeno popravlja sebe i “slashere“ da budu bolji dan poslije ovoga. Sutra je novi dan. Prvi dan ostatka njihovog života.