StoryEditor

SPOTLIGHT Velika lekcija iz novinarstva i filma

19. veljače 2016. - 09:30
Spotlight5

BAFTA za “Povratnika“ ne znači nužno da će film Alejandra G. Inarritua slaviti na skorašnjim Oscarima. U kategoriji najboljeg filma jaku konkurenciju “The Revenantu“ predstavljat će novinarski “Spotlight“ redatelja Toma McCarthyja, utemljen na istinitoj priči s početka novog milenija nagrađenoj “Pulitzerom“ o razotkrivanju pedofilskog lanca u katoličkoj crkvi. “Povratnik“ ima Zlatni globus i BAFTA-u, ali nema nominaciju i nagradu Ceha američkih glumaca (za najbolji glumački ansambl, što je ekvivalent najboljem filmu na Oscarima). Nema ni nominacije za najbolji scenarij od strane Akademije i Ceha američkih scenarista (Writers Guild Of America ili WGA).

“Spotlight“ sve to ima. Otkad su se počele dijeliti nagrade Ceha američkih scenarista krajem četrdesetih, još se nije dogodilo da je neki film osvojio Oscara bez WGA-ove i oskarovske nominacije za scenarij. Uvijek postoji prvi put, no matematika i statistika su na strani “Spotlighta“, kao i kvaliteta. Dobije li “Spotlight“ zlatni kipić bit će to svojevrsna nadoknada za oskarovske poraze velikih novinarskih filmova kao što su “Građanin Kane“ (1941.) Orsona Wellesa i “Svi predsjednikovi ljudi“ (1976.) Alana J. Pakule.

Izvrsni, za Oscara šesterostruko nominirani “Spotlight“ je njihov dostojan nasljednik, već pripravan da uđe u panteon najboljih filmova o novinarstvu ili s novinarima kao glavnim akterima. Novinari su ovdje istraživački tim “Boston Globea“ nazvan “Spotlight“ koji čine Walter “Robby“ Robinson (Michael Keaton), Michael Rezendes (Mark Ruffalo), Sacha Pfeiffer (Rachel McAdams) i Matt Carroll (Brian d’Arcy James). Tim od četiri osobe uvijek traži iduću priču kojoj pristupaju krajnje ozbiljno. Na priči rade nekoliko mjeseci, nekad i godinu dana. Dolaskom novog urednika, Martyja Barona (Liev Schreiber), koji želi da novine budu bliže čitateljima, “spotlightovci“ privremeno odlažu slučaj bostonske policije i počinju istraživati priču lokalnog svećenika, spomenutog u tekstu kolumnistice “Boston Globea“, koji je zlostavljao 80-ak djece.

Baron želi nastavak priče, s obzirom da postoji odvjetnik koji tvrdi da je kardinal doznao za to prije 15 godina i nije ništa poduzeo. “Postoji priča i bitna je“, nanjušio je Rezendes i to se pokazuje točnim. Kopajući dublje, među ostalim i u razdoblju nakon 11. rujna 2001., kad su “ljudi trebali crkvu više nego ikad“, Rezendes i Pfeiffer otkrivaju puno više od nekoliko “trulih jabuka“ u redovima crkve, nešto veliko što “ide sve do Vatikana“, dakle ne samo bostonski lokalno, nego globalno. U brojkama, preko 80 (lokalnih) svećenika godinama je fizički i duhovno zlostavljalo više od tisuću žrtava, mahom djece, a to im je uspijevalo zataškavanjem.

Ili, kako netko kaže u filmu, “tip se osloni na tipa i skrene se pogled“. Pogled su skretali “crkvini pomagači“ poput odvjetnika Erica Macleisha (Billy Crudup) koji je riješavao privatne tužbe protiv svećenika sklapajući “ispod stola“ dogovore s nadbiskupijom. Od glasina do polaganog otkrića i prvog u nizu članaka najavljenog naslovom na naslovnici “Boston Globea“ 6. siječnja 2002. “Church Allowed Abuse by Priest for Years“ (“Crkva je godinama dopuštala zlostavljanje svećenika“), istraga “spotlightovaca“ je trilerski uzbudljiva, premda bazično novinarska, odlično postignute redakcijske atmosfere da bi novinari u publici na mjestu likova mogli zamisliti neke svoje kolege.

Puno telefonskih poziva iza zatvorenih vrata, užurbanog koračanja redakcijom, papirologije u vidu zabilješki u blokovima, tipkanja po tastaturi računala... Nimalo modernog novinarskog senzacionalizma. Takav je i film. Ni u jednom trenutku se “Spotlight“ ne hvata za senzacije, niti filmske (oskarovske) preferencije, osim možda u sceni kad se Pfeifferica na ulici zagleda u nevinu djecu na biciklama ili montaži s crkvenim pjevanjem “Tihe noći“. Ako je, prijeloman u naraciji i vizualizaciji, “Citizen Kane“ bio filmska opera pod dirigentskom palicom redateljskog vizionara, a “All The President's Men“ stvarnoj aferi Watergate pristupio žanrovski, iz optike scenaristički razvedenog paranoidnog političkog trilera date epohe, “Spotlight“ je narativno ekonomičan i maksimalno realističan, napisan, režiran i glumljen s novinarskim instinktom u preciznosti postepenog izlaganja priče i trezvenog iznošenja činjenica.

Čitav film je u službi vrhunske novinarske priče. Zapravo, čitav film jest novinarska priča, istražena i razrađena do sitnih detalja. To je film koji svi novinari na svijetu moraju pogledati, važan za njihovu vokaciju možda i više nego za kinematografiju. Za razliku od “Građanina Kanea“ i “Svih predsjednikovih ljudi“, “Spotlight“ u kina dolazi u vrijeme kad je novinarska profesija doživjela promjene, čitanost novina pada, a internet oduzima oglašivače i čitatelje koji od šume senzacionalizma jedva da više vide preostalo drvo pravog (tiskanog) novinarstva i mogu razlučiti bitno od nebitnog. U jednoj od prvih scena “Spotlighta“ novinari “Boston Globea“ se opraštaju od starijeg kolege, “dobrog reportera“. Do kraja filma, romantične slike tiskare i kamiona kako raznosi novine, redatelj McCarthy se ne želi oprostiti od starog dobrog novinarstva kakvo predstavljaju njegovi istraživački novinari.

Poveznica s aferom Watergate

To što smo napisali da film djeluje poput novinarske priče ima puno pokriće. McCarthy i koscenarist Josh Singer ponašali su se poput novinara te sami otkrili da je “Boston Globe“ imao priliku napisati priču o zlostavljanju još 1993. godine. Zanimljivo je i da je glumac iz “Spotlighta“ John Slattery (urednik rubrika Ben Bradlee Jr.) sin Benjamina Crowninshielda Bradleeja, urednika “The Washington Posta“ iz vremena Boba Woodwarda i Carla Bernsteina, tj. afere Watergate. Također, interesantno je da su Michael Keaton i Rachel McAdams već glumili u novinarskim filmovima – “U redakciji novina“ i “U vrtlogu igre“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. listopad 2021 19:00