“Budan sam! Budan sam! Budan saaaaam!“ - “Somnia“ (2016.)
Specijalisti za horore ne rađaju se svaki dan, na veliku žalost fanova žanra. Obožavatelji filmova strave i užasa htjeli bi da netko mlađi preuzme štafetu vječnogorećeg plamena od starije garde redatelja koja polako nestaje ili se (trajno?) umirovila – fabulozni Wes Craven preminuo je prošle godine, a primjerice žive legende John Carpenter i George A. Romero miruju od 2010. (“Odjel straha“), odnosno 2009. (“Opstanak živih mrtvaca“).
Taj netko je trebao biti James Wan (r. 1977.), autor “Slagalice strave“, “Podmuklog“ i “Prizivanja“, no australski redatelj malezijsko-kineskog podrijetla pronašao se u akcijski okrenutim blockbusterima poput prošlogodišnjih “Brzih i žestokih 7“ i ovogodišnjih trećih “Zvjezdanih staza“. U kratkoj pauzi između tih filmova Wan je režirao još jedan horor, nadolazeći “The Conjuring 2“, da bi se potom opet bacio na spektakle (superjunački “Aquaman“), ostajući vezan za žanr samo u ulozi producenta (ovoljetni “Lights Out“).
Oči su sada uprte u Wanova generacijskog pandana Mikea Flannagana, redatelja filma “Somnia“, kurentna na repertoaru hrvatskih kina. Može li on biti taj? Američki filmaš je već samim mjestom rođenja naizgled predodređen za stravu i užas. Rodio se 1978. godine u Salemu, gradu poznatom po zloglasnom suđenju vješticama u 17. stoljeću. Odrastao je, pak, u osamdesetima, vremenu dominacije horora i sanjanja Freddyja Krugera, kao klinac montirao filmove na VHS-u, a njegova ranija ostvarenja koja je u dobi od dvadeset-i-nešto godina potpisao kao redatelj ili direktor fotografije sadrže riječi “duhovi“ (“Ghosts of Hamilton Street“) i “motorna pila“ (“Chainsaw Sally“).
Na vrata horor-scene Flannagan je pokucao 2011. filmom “Absentia“ i onda ih s hitom “Oculus“ (2013.) razvalio sjekirom kao Jack Nicholson u klasiku “The Shining“. “Here's Mikey“, poručio je Flannagan koju je tu došao da ostane - samo 2016. izlaze mu tri horora (“Hush“, “Ouija 2“), počevši od njegovog trećeg filma latinskog naziva “Somnia“. I neka ga. Gledajući na temelju friške “Somnije“, ali i “Absentije“ i “Oculusa“, kod nas prevedena kao “Ogledalo smrti“, Flannagan izlaže tragove autorstva dovoljne za barem jedan izvrstan, ako ne i ultimativan horor u bliskoj ili dalekoj budućnosti, makar on za svoje filmove voli reći i da su bajke, tj. nadnaravne drame. “Somnia“ ili “Before I Wake“ također stapa stvarnost i fantazerstvo u filmsku sliku realistične tlapnje, a režiseru nije strana ni obiteljska drama s traumama iz djetinjstva psihološki manifestirana u likovima koji se gube u misterioznim tunelima (“Absentia“), antiknim ogledalima (“Oculus“) ili sada ružnim snovima.
Sa “Somniom“ Flannagan maksimalno podupire svoju bajkovitu, nadnaravnu predodžbu horora tako što je film sanjarija u kronotopu sna i snomorice po ugledu na Cravenovu “Stravu u Ulici brijestova“ (1984.). “Somnia je latinski za snove, insomnia znači bez sna, a što su djeca nego naši snovi“, tumači psiholog okupljenima na terapiji, među inima i Jessie (Kate Bosworth), mladoj majci traumatiziranoj tragičnom smrću sina Seana i udaljenoj od muža Marka (Thomas Jane). Njoj se sin pojavljuje u snovima i na košmarnoj javi, bude “stvaran“ pa nestane, no psiholog je umiruje kako je “budan san razgovor koji vodimo sa sobom“ i filozofira o podsvijesti kadroj “postići REM fazu“.
Međutim, nemir je nastanjen u njezinoj kući, što vidimo u solidnoj, premda tipiziranoj “boo“ sceni opsjedanja doma - Jesse usred noći ustane napiti se vode, a neka prikaza iznenada uđe u mračni “back“ plan i potrči uz stepenice na gornji kat. Situaciju neće poboljšati udomljavanje osmogodišnjeg klinca Codyja (odlični Jacob Tremblay; nesuđeni oskarovski nominent za “Sobu“) kao Jesseine projekcije pokojna sina, dapače. Malac ima problema sa spavanjem, štoviše ne voli spavati i pokušava se održati budnim uz pomoć stimulansa od šećera i kofeina. Redatelj ubrzo pokazuje i zašto je to tako. Codyjevi snovi se, naime, ostvaruju. Kad on lijepo sanja, događa se čarolija sa šarenim leptirima i oživljenim Seanom. Prisustvom jednog crnog leptira među šarenima (najedanput ujeo Jesse) Flannagan nagovještava površinska strujanja Codyjeve mrke podsvijesti polučena noćnim morama opasnim po okolinu, gdje caruje zakukuljeni demon Kanker Man koji “jede ljude“.
Samo snomorice teku uzvodno u “Somniji“ - film je maksimalno intrigantan kad (Cody) sanja noćne more. Skeletalni, osušeni Kanker Man ulijeće u kadar kao čudovišniji Jack Skellington iz “Predbožićne noćne more“ oslikan od Muncha i uspijeva prenuti naglim pojavljivanjima. No, još je strašnije kako ga je Flannagan u raspletu učinio stvarnim negativcem, stvarnijim od gospodara snova Freddyja Kruegera. Rješenja mnogih horora ne ispadnu zadovoljavajuća, ali solucija “Somnije“ nadomještava generičnost produkcije i neujednačenost idejne egzekucije katarzičkim pristupom temama roditeljske ljubavi i gubitka bližnjih. Zastrašujuće stvari u filmu razumijemo, no to ne znači da one lako nestaju, kako je Jesse pokušala utješiti Codyja. Projekcija Codyjevih noćnih mora u zbilji ostavlja gledatelja budnim. Nije još vrijeme za spavanje.
U Hrvatskoj prije Amerike
Hrvatska je barem u nečemu ispred Amerike. U našim kinima se prikazuje “Somnia“, dok je u (matičnoj) Americi i Velikoj Britaniji još na čekanju. Premijera “Somnije“ u SAD-u bila je zakazana 25. rujna 2015., no nastale su zavrzlame nakon što je kompanija Relativity Media koja stoji iza filma - bankrotirala.