Prekrivanje web-camere laptopa dodatnim slojem ljepljive trake bila je prva stvar koju je gore potpisani napravio došavši kući s projekcije “Snowdena“ Olivera Stonea. Da u kući ima i mikrovalnu pećnicu, možda bi u nju, prema receptu Edwarda Snowdena (vrlo dobri Joseph Gordon-Levitt), ubacio mobitele ukućana i vlastiti da blokira UHF frekvencije. Malo je nedostajalo i da se pokrije prekrivačem prilikom spajanja na mail i Fejs, baš poput Snowdena koji tako “štiti svoje lozinke“. “Snowden“ budi jezivu paranoju i u najpospanijim gledateljima, osjećaj da vas netko gleda s druge strane računalnog zaslona i prisluškuje na mobitelu ili fiksnoj liniji.
Ovaj kritičar je s oprezom, slovo po slovo, utipkao “citizen four cinemark“ u “google“ tražilicu u potrazi za svojom kritikom kao podsjetnikom na Oscarom dokumentarac o Snowdenu prije pisanja recenzije ovog filma, “dramatizacije stvarnih događaja“ iz njegova života. U ovom trenutku, sa “Snowdenom“ u širokoj svjetskoj kinodistribuciji, “citizen four“ su ključne riječi čije tipkanje zasigurno aktivira pažnju nekog voajerskog “big brothera“ na tragu Snowdenova mentora iz CIA-e Corbina O’Briana (Rhys Ifans), onako kao što su je, podsjeća na to film, prije desetak godina aktivirale “bush“ i “bomb“. Konačno, Stone je znao izazivati kontroverze s audiovizualno agresivno/bombastično režiranim kronikama američke povijesti (nasilja) - “Vod smrti“, “JFK“, “Rođeni ubojice“, “Nixon“ - pa “veliki brat“ vjerojatno drži na oku natpise o njegovom svježem filmskom projektu ne bi li uočio neku “ključnu riječ“.
Kontroverzi neće biti u toliko mjeri neovisno o nekim škakljivim zaključcima (“Tajnost je sigurnost, a sigurnost pobjeda“, “Teror je izlika društvene i gospodarske kontrole“). Primjerice, Stone ne nastavlja ondje gdje je stao “Citizenfour“ (2014.) Laure Poitras da bi pokucao na vrata Snowdenove ruske rezidencije i eventualno izazvao nove trzavice između Amerike i Rusije koja mu je pružila azil, iako se u dokumentarnim snimkama ukazuju Obama i Putin. Ne donosi Stone ni neka posebno nova saznanja nekome tko je već gledao “Citizenfour“, no “big Oliver“ vidi sve što treba da bi “Snowdena“ svejedno načinio važnim filmom zanimljive perspektive (ako ne velikim kao što su veliki “Platoon“ i “JFK“), za njega svakako najvažnijim u autorski prilično varljivom novom mileniju “Aleksandra Velikog“, “World Trade Centera“, “W-a“, “Wall Streeta 2“ i “Divljaka“.
Zanimljivosti je svakako pomogla Stoneova istinska zainteresiranost za Snowdena, s kojim dijeli neke zajedničke crte, toliko da smo mislili kako će potonji uz “Ratove zvijezda“ u filmu izdvojiti i neki njegov uradak. Snowden je premlad da bi mu najvažniji dan bio onaj kad je izvršen atentat na Kennedyja (“JFK“), no zato ističe 9/11 o čemu je Stone 2006. snimio “World Trade Center“. Na koncu, Snowden je, poput Stonea, prošao put od konzervativna patriota spremna služiti domovini (htio je u specijalce; redatelj bio u Vijetnamu) i uvjerena u ispravnost američkih načela da je odbio potpisati peticiju “baci Busha, ne bombe“, do čovjeka rastućeg “unutarnjeg liberalizma“ koji iz domoljubnih pobuda počinje preispitivati poteze vlade SAD-a, prošlosne, sadašnje i možda buduće. Veže ih i geslo izgovoreno u filmu “Ne moraš se slagati s politikom da bi bio patriot“.
Patriotizam obojice je neupitan. Recimo, Snowden je pristupio specijalcima zbog vjere u njihov moto “osloboditi potlačene“. Tog se mota pridržavao i kad je, iz vladine optike, radio protiv Amerike zbog čega je bio optužen za špijunažu, a u biti se borio za ljude kako bi ih izbavio iz jedne vrste represije (potencijalne “tiranija na gumb“), povratio njihove političke slobode i ustavna prava na privatnost špijuniranu pod izlikom nacionalne sigurnosti, ustvari zaštite vlastitih državnih tajni. “Oslobađanje potlačenih“ Stone, pak, radi filmovima, poput ovoga osovljena oko “flashbackova“ na bitnije segmente Snowdenova života od 2004. do 2013. tijekom njegova pričanja životne priče Lauri Poitras (oskarovka Melisse Leo), tj. novinarima Glennu Greenwaldu (Zachary Quinto) i Ewenu MacAskillu (Tom Wilkinson) u zakračunatoj sobi hongkonškog hotela.
Ako nekome još nije jasno što je Snowden napravio, bit će mu definitivno nakon “Snowdena“ s kojim prigodno filmski/voajerski ulazimo u njegov život. Realno, Snowdenov život/slučaj, što je vidljivo i u dokumentarcu Laure Poitras, nije toliko filmičan usprkos intruzijama špijunskog/techno trilera, s tenzijama ovdje upregnutim hoće li protagonist uspjeti kopirati datoteke prije nego bude uhvaćen (“copying 1 item“). Nije bio ni onaj Marka Zuckerberga s akcijom podjednako svedenom na klikanje miša, no David Fincher je u “Društvenoj mreži“ ulovio filmčinu. Stone nije Fincher, ali “Snowdena“ vizualizira do maksimuma, a premda je ublažio nastrljivi, ratoborni “stoneovski“ stil režije s nebrojenim montažnim rezovima, konstantnim izmjenama planova i kolornih filtera itd., teško da se u ijednom kadru osjeti kako je redateljska ruka iza kamere stara 70 godina.
Kamera čitavo vrijeme promatra i snima, ulijeće u oko aktivirane web-kamerice za vrijeme Snowdenova seksa s curom Lindsay (Shailene Woodley), zalazi u sučelje tražilice prateći sve poveznice masovnog nadzora, slijedi ostavljene digitalne tragove, pretražuje nečije živote, privatne mailove, FB chatove... Svi se ti plavo-zeleni “byteovi“ nadzorne mreže bačene preko cijeloga svijeta u najinspirativnijem trenutku filma sjedine u zjenici Snowdenova oka. A Stoneov Snowden se u završnoj sceni sjedinjuje s pravim kao konačni podsjetnik da sve što smo prethodno vidjeli nije plod filmske mašte. Laptop se zaklapa.
Dobrodošao u kupleraj
U dobroj glumačkoj ekipi vrijedi spomenuti i sočnu sporednu ulogu Nicolasa Cagea koji vidno uživa snimajući za promjenu ozbiljan kinofilm “A“ kategorije umjesto “B“ i “C“ akcića za videotržište. Cage glumi jednog od Snowdenovih prvih mentora Hanka Forrestera. Kad Snowden prizna da su računala njegov jedini porok, Forrester mu zaželi dobrodošlicu u mali “kupleraj“.