SMRTONOSNA ZONA Die Hardy: John McClane protiv serijskog ubojice

Maketica vojnog helikoptera našla se u jednom prizoru “Kakvih frajera 2“ (vizionarski) parodirajući akcijske spektakle devedesetih, odnosno njihovo neprimjetno korištenje velikih ili malih modela prometala u najopasnijim scenama, kao recimo u “Cliffhangeru“ koji se pojavio u kinima tjedan dana nakon ove komedije. “Digni to da netko ne zapne“, čuo se posprdan komentar izgovoren u prolazu “Hot Shotsa 2“. Nekoliko mjeseci kasnije iste godine, akcijski triler “Smrtonosna zona“ (1993.) s Bruceom Willisom otvorio se scenom vožnje policijskog automobila-igračke.

Kad se policijski auto dovezao u prvi plan kadra sa zavijajućim crvenim sirenama, izgledao je kao pravi pravcati iz američkog akcijskog filma osamdesetih i devedesetih, posebice jer je odmah za njim uslijedio naslov “Striking Distance“, od munja isklesan kao u zlatno doba žanra. No, čim je auto nastavio voziti vidjelo se da je igračka na daljinski. Je li to Willisov film parodirao matični akcijski žanr, kao što je akcijski junak parodirao samoga sebe na početku 1993. u “Besmrtnom oružju“, zezanciji na “Smrtonosno oružje“, iskrsnuvši iz raznesene kamp kućice u “die hard“ izdanju (umrljana potkošulja) kao legendarni John McClane?

Ipak ne, izuzme li se “namigujuće“ ime Willisova lika u “Smrtonosnoj zoni“ – Tom Hardy. Naprotiv, “Smrtonosna zona“ je jedan od ozbiljnijih Willisovih žanrovskih uradaka, što je bilo naviješteno već u idućem trenutku. Igračka policijska automobila parkirala se pokraj djevojke zavezanih usta i ruku, nesretnice čije će beživotno tijelo serijski ubojica baciti u rijeku minut kasnije. Kadar malog policijskog auta iz akcića pored zatočene cure prilično je slikovit za “Striking Distance“.

Redatelj Rowdy Herrington (kultni “Road House“ s Patrickom Swayzeom) njime je natuknuo pravi “twist“ filma. “Smrtonosna zona“ je čak i više “serial killer“ triler nego “willisovski“ akcijski film, premda se (već) iduća scena jurnjave mogla naći u “Prljavi igraju prljavo“, ako ne i “Umri muški 1&2“. Hardy i njegov otac (John Mahoney) nalaze se u potjeri za petama serijskom ubojici koji, sluti naš mačo heroj, “vozi kao (bivši) murjak“ izbjegavajući ulične blokade i radeći štetu.

Vozila se prevrću i eksplodiraju u tunelima, autobusi se zabijaju u kamione, ratkape lete na sve strane, sirene se odvajaju od krovova policijskih auta tijekom jurcanja i odskakanja po strmim cestama Pittsburgha… Iznadprosječno režirano pa i prilično spektakularno da nije čudno što se ova scena gledala na televiziji dvije godine kasnije u “Bad Boysima“, onako kako se “Lethal Weapon“ gledao u “The Last Boy Scout“. Zasad smo, dakle, na više-manje klasičnom “Bruce Willis action movie“ terenu, s tim da je na junakova široka ramena stavljen nešto teži teret budući da je svjedočio protiv policijske brutalnosti svog partnera i rođaka (Robert Pastorelli) koji će skočiti s mosta.

Hardy se nakon očeve pogibije propio i degradiran je iz pittsburške policije u riječnog policajca kad je javno istupio rekavši da je krivi čovjek optužen za ubojstva, tj. inzistirajući da je ubojica najvjerojatnije policajac. Takav, na svoju ruku naoružanu pišoljem, Hardy podsjeća na Willisov drugi arhetipski lik iza McClanea - Joea Hallenbecka iz “Prljavi igraju prljavo“. No, još je spreman za “one-man army“ akciju i ponavljajući “one-liner“ koji želi biti novi “Yippie-ki-yay, motherfucker!“ (“Da preformuliram…“).

Sam će, bez nove partnerice (Sarah Jessica Parker), izvesti raciju na oteti tegljač i srediti negativce sa sačmaricom ili pištoljem uz šlagvort “Da se drukčije izrazim“, repetiran zajedno s okidačem vatrenog oružja. Međutim, slijedi žanrovski preokret - nova ubojstva počnu potresati grad na tri rijeke, naizgled povezana s prijašnjima, iako su djevojke sad upucane, ne zadavljene, ali bačene u vodu da ih Hardy pronađe i otkrije kako je neke od njih poznavao. Ubojica će ga nazvati i pustiti mu preko telefona pjesmu o Crvenkapici (“Little Red Riding Hood“ Sam the Shama&The Pharoahsa), što je radio svaki put prije nego što bi umorio neku mladu plavušu.

Akcijski junaci znali su se hrvati s manijacima i poremećenim serijskim ubojicama, primjerice Chuck Norris u “Tihom bijesu“ i “Heroju protiv terora“, Charles Bronson u “10 minuta do ponoći“ i Sylvester Stallone u “Kobri“. Svaki od spomenutih naslova bio je produkt epohe, primjerice Stalloneov “Cobra“ je napose otvoreno u središnjem dijelu filma koketirao sa “slasher“ hororima kakvi su bili u modi u osamdesetima i njihov eho je odzvanjao i u “Striking Distance“ (ubojica koji “oživi“ dva puta makar se činilo da je mrtav).

Odraz vremena, početak devedesetih, reflektiran je i u Willisovom “Striking Distance“, koncipiranom kao da je McClane ubačen u trilere “More ljubavi“ ili “Potez lovca“ umjesto likova Ala Pacina i Christophera Lamberta, a onda iz njih izbačen natrag u akciju. Pacino i Lambert nisu hvatali ubojicu u gliserima skačući niz kaskadne rječne slapove, pržili ga šokerom, niti šaketali tipove u “last-boy-scout“ stilu koji su ih čitav film podbadali (Brion James). Willis to radi u završnici “Smrtonosne zone“. Umire muški protiv serijskog ubojice.