Nepodobnim za kinodistribuciju u Rusiji ocijenjena je crna komedija “Smrt Staljina“ redatelja Armanda Iannuccija nakon što je koncem siječnja film prikazan na internoj projekciji za članove javnog odbora Ministarstva kulture, čelnike ruske filmske industrije i predstavnike ruskog povijesnog društva. Politička satira “The Death Of Stalin“, nominirana za dvije BAFTA-e (adaptirani scenarij, britanski film godine), trebala je krenuti u ruska kina, ali povučena je dva dana prije najavljenog početka distribucije, odnosno tjedan uoči proslave 75. obljetnice Bitke za Staljingrad.
Citirana je izjava jednog od članova odbora Ministarstva kulture kako “Smrt Staljina“ oskrvnjuje povijesne simbole, od sovjetske himne nadalje, te da je maršal Georgij Žukov (u filmu Jason Isaacs) portretiran kao idiot. Iannucci je na Twitteru izrazio optimizam u vezi ruske kinodistribucije koji mu je na koncu djelomično i ispunjen. Jed(i)no singl kino u centru Moskve, “Pioneer Cinema“, prkosilo je zabrani i zavrtjelo sporni film pred dupkom ispunjenim auditorijem, uključujući najmanje dvije gledateljice koje su prije šest i pol dekada nazočile sprovodu ruskog diktatora.
Dina Voronova i Ella Katz, školarke u vrijeme smrti Josifa Visarionoviča Staljina, sada 80-i-nešto-godišnjakinje, aplaudirale su na kraju projekcije. U publici nalazio se i 40-godišnji biznismen Denis Aksjonov koji smatra kako je zdravo smijati se teškim temama i da se na taj način društvu lakše nositi s njima. Tako, pak, ne misli ruska vlada kojoj nije nimalo do smijeha. Mini-distribucija filma “The Death Of Stalin“ nije bila dugoga vijeka. Policija je uletjela u “Pioneer Cinema“ poslije završetka druge od 11 najavljenih (rasprodanih) projekcija i izlaska publike iz kina.
Po okončanju racije “Pioneer Cinema“ se oglasio na Facebooku da je kino prisiljeno stati s prikazivanjem filma i ponudilo povrat novca za preostale projekcije. Fotografije uniformiranih policajaca u kinu krajnje su metafilmske i ukazuju na političku relevantnost “Smrti Staljina“ u kojoj umjetnost panično strepi od politike. Prva scena, ambijentirana u Moskvu 1953., dočarava tu strepnju i lagano pojačava urnebesni crnohumorni ton filma “The Death Of Stalin“.
Direktor Radija Moskva Andrejev (Paddy Considine) uznervozio se dobivši telefonski poziv od samog diktatora (Adrian McLoughlin). Ovaj je izrazio želju da mu se isporuči snimka Mozartova koncerta u izvedbi ruskog orkestra, netom uživo emitiranog na radiju. Frka je da koncert nije snimljen, stoga Andrejev zaustavlja članove orkestra na odlasku i objavljuje “glazbeno izvanredno stanje“. “Nitko neće biti ubijen“, smiruje on glazbenike, iako ga odaje unezvjerenost, pa i gledatelj u kinu shvaća da to možda nije tako.
Andrejev brže-bolje odluči ponovno upriličiti koncert i snimiti ga. Međutim, prestravljeni dirigent je kolabirao od stresa, a pijanistica Maria Yudina (Olga Kurylenko) isprve odbija svirati jer joj je Staljin pobio bližnje, tj. pristaje tek kad je Andrejev potkupi finom svotom novaca. Zamjenski dirigent je izvučen iz kreveta i doveden na radio u pidžami, nova publika skupljena s ulice neverzirana u klasiku, možda ni glazbu, te zaključana u dvorani radi postizanja sličnog ugođaja i akustike.
“Dovedite ljude s ulice, može i debele da ih je manje potrebno“, zapovijeda Andrejev jedva uspjevši provesti plan i dostaviti Staljinu ploču sa snimljenim koncertom. Iannucciju je dovoljno nekih deset minuta vremena da uspostavi atmosferu višegodišnjeg “staljinizma“ osovljena oko Staljinova kulta ličnosti i (straho)vlade uz pomoć terora tajne policije. Sve nam je jasno dok gledamo montažu Staljinova druženja s prvim sekretarom Moskovskoga komiteta Nikitom Hruščovom (Steve Buscemi), generalnim sekretarom komunističke partije i njegovim zamjenikom Georgijem Malenkovom (Jeffrey Tambor) te šefom tajne policije Lavrentijem Berijom (Simon Russell Beale), odnosno slušajmo naredbe potonjeg izdane posilnima u vezi živopisnih smaknuća.
Svaki od njih, iskrivljenih inačica pravih povijesnih ličnosti, pred Staljinom se busa u prsa prostačeći kao kočijaš i kune se kako bi umro za “majku Rusiju“ kojoj Iannucci pristupa kao otac karikaturist. Istodobno, Staljin ih prisiljava da gledaju kaubojske filmove (“Neka žive John Wayne i John Ford!“) i straši da će završiti na “listi neprijatelja“ ako izgovore krivu riječ u krivom trenutku ili se našale nečemu što nije smiješno. A oni na Staljinovoj “listi neprijatelja“, podsjeća nas natpis na ekranu, bivaju uhićeni, protjerani (u Sibir) ili strijeljani.
Zaplet počinje kad Staljin u paketu s pločom dobije “hejtersku“ pisanu poruku pijanistice Marije i sruši se na pod čitajući što piše. Desna strana tijela mu je paralizirana i neće se oporaviti, dijagnosticiraju preostali liječnici (najbolji doktori su gulagu ili mrtvi). Kad Staljin umre, njegovi podređeni ljudi se laktare i bore za preživljavanje, kontrolu i vlastite interese potežući – kao na jednom od plakata filma - svaki svoju stranu diktatorova brka koji nije kao kod Clarka Gablea.
Prednjače Beria i Hruščov, glume da su prijatelji, a djeluju kao neprijatelji, rovare, zabijaju noževe u leđa, istovremeno se baveći Staljinovom djecom Svetlanom (Andrea Riseborough) i Vitalijem (Rupert Friend), uz puno verbalnog i fizičkog humora. Na jednu repliku dolazi scena “slapsticka“, kao kad Hruščov i ekipa pokušavaju maknuti Staljinovo tijelo i njegovim nogama pokazuju smjer u kojem ga trebaju nositi ili dogovaraju njegov sprovod. “Želim održati govor na očevu sprovodu“, zahtijeva Vitalij. “A ja bi ševio Grace Kelly“, sarkastično će Hruščov.
Takav je Iannuccijev humor ako ste zaboravili na njegov prethodni (i još bolji) film “U banani“ – sarkastičan, ironičan, farsičan i “pajtonovski“ apsurdan, podebljan time da svi akteri govore bez lažnog ruskog naglaska i uopće se ne trude prikriti matični engleski akcent, za razliku od likova u aktualnom “Crvenom vrapcu“. Apsurd “Brianova života“ u “Smrti Staljina“ do kraja je utjelovljen u bivšem “Monty Pythonu“ Michaelu Palinu u sporednoj ulozi Vjačeslava Molotova.
'Stvarnost je bila puno strašnija'
“Film mi se svidio, nisam nikad očekivala da ću lidere naše nekadašnje vlade vidjeti u tom svjetlu. Bilo je smiješnih trenutaka u filmu, ali nisam se smijala jer je to bio moj život“, kazala je Dina Voronova i dodala kako nije bila uvrijeđena viđenim. “Zašto bih bila? Imam svoje mišljenje, a činjenica da nisam imala djetinstvo i mladost Staljinova su krivnja“. Njezino mišljenje dijeli i Ella Katz. “Film nije uvredljiv. Kako bi bio? Stvarnost je bila puno strašnija nego što je prikazana u ovom filmu“. Rus Mitja Lebedev je, pak, povodom prekida projekcija u moskovskom kinu rekao kako bi reakcija na film, inače ekranizaciju istoimenog francuskog stripa Fabiena Nuryja i Thierryja Robina, možda bila drukčija prije pet godina. “Trenutno je povijest glavni diskurs moći u Rusiji. Putin nema viziju budućnosti pa se mora konsolidirati s moći prošlosti“.