Film: INHERENT VICE; krimi komedija; SAD, 2014.
Režija: Paul Thomas Anderson
Uloge: Joaquin Phoenix, Josh Brolin
Distribucija: Menart
Ocjena: **** 1/2

Ostat će nepoznanica zašto je “Skrivena mana“ preskočila hrvatska kina kao film s nominacijom za ovogodišnjeg Oscara za najbolji adaptirani scenarij i uopće naslov vrhunskog pedigrea, od redatelja Paula Thomasa Andersona višestruko predloženog za zlatni kipić (“Magnolija“, “Bit će krvi“, “Master“), preko kultnog pisca Thomasa Pinchona, do zvučne glumačke postave predvođene Joaquinom Phoenixom. Ipak, na sreću ambicioznijih filmofila, ekranizacija Pinchonova romana “Inherent Vice“ barem je kupljena za videodistribuciju agilnošću Menarta i već sada slovi kao izgledni kandidat za DVD premijeru godine, tik do “Predodređenja“ braće Spierig.

Kombinacija dvaju Thomasa, Andersona i Pinchona, pokazala se dobitnom. Tko zna bi li Anderson tako dobro “pročitao“ Pinchona da i sam ne voli sedamdesete godine prošloga stoljeća u kojima je redatelj ponikao i locirao sjajnog “Kralja pornića“. Andersonova adaptacija Pinchonova postmoderna hipi odgovora na “noir“ romane Chandlera i Hammetta ambijentirana je u sunčanu Kaliforniju u zoru sedamdesetih i u najkraćim crtama prati privatnog detektiva Larryja “Doca“ Sportella (Phoenix) kako istražuje slučaj povezan s njegovom nestalom bivšom djevojkom Shastom (otkriće filma Katherine Waterston).
Žanr “noira“ obično traži mrak i kišu. “Noir“ i sunčane zrake ne idu zajedno. No, Anderson se nadovezao na Pinchona i uspio spojiti nespojivo, sljubiti “noir“ i sunce usnama žute psihodelije. Atmosfera romana dobila je odgovarajući tretman na ekranu zato što Anderson režira “Skrivenu manu“ kao da, recimo, ekranizira “L.A. povjerljivo“ iz pera Huntera S. Thompsona (“Strah i prijezir u Las Vegasu“), uz mentorstvo Roberta Altmana i prisutnost “odvjetnika“ Benicija Del Tora u sporednoj ulozi.

Prosječan “noir“ krimić djeluje jednostavno u usporedbi s kompliciranim, labirintnim zapletom Andersonova filma osovljena oko protagonista koji se ponaša poput nadrogiranog hipijevca u trenutku dok (nepovezano) prepričava svoj detektivski “seks, novac i umorstvo“ slučaj, premda ovaj ni njemu, nadimljenom, nije posve jasan. U ovom filmu, dakle, bit će (više) trave, a ne krvi. “Okladio bih se u vrećicu najbolje trave i još dodao rizlu“, ilustrativna je rečenica Doca Sportella tijekom istrage. Dim trave dopire iz ekrana da bi se i publika mogla osjetiti blago napušenom ako se prepusti Andersonovu ugođaju.
U pauzama pušenja, Doc svako malo u blok zapisuje natuknice, kao što su “paranoja“, “krivica“ ili “nešto na španjolskom“, a gledatelj bi mogao slijediti njegov trag da poprati sve što se događa u priči naseljenoj fatalnim ženama koje serviraju napučene usne s “težim miksom mimike i grimase“ (Waterston), policajcima s “hodom Johna Waynea i Kremenko frizurom“ (Josh Brolin) itd. Iza ovoga “krivica“ krije se Andersonov pogled na posthipijevsku, represivnu “nixonovsku“ Ameriku sedamdesetih koja je pokosila “djecu cvijeća“, ubila nevinost i slobodu šezdesetih u svim sferama, osim u filmu i glazbi.

Međutim, Anderson svodi politiku na (ne)izgovorenu fusnotu (“potrošena“ Amerika) i radije zadire u popkulturu pa se “Inherent Vice“ može pročitati kao nostalgično ljubavno pismo redateljevim utjecajima iz kinematografije sedamdesetih kad je američki film bio na vrhuncu zahvaljujući autorima poput Altmana za kojima redatelj čezne kao Doc za bivšom curom. Filmofili pamte da se Altman također nekonvencionalno poigravao arhetipskim “noirom“ (“The Long Goodbye“), što sada na svoj ekscentričan način radi i Anderson.


“Pomislio sam da haluciniram“, reći će napušeni Doc kad mu Shasta nanovo bane na vrata i smuti ga jer je nikad nije prebolio, nakon čega joj on odluči pomoći, sa sjetom se kasnije podsjećajući na jedan kišni dan, opjevan Neil Youngovom “Journey Through The Past“, kad je ona već jednom nogom bila van (veze). Oblak jeftinog duhana iznad glave klasičnog “noirovskog“ (anti)junaka zamjenjuje dim loše marihuane koju je Doc upravo popušio i njegova gusta magla muti mu sposobnost rasuđivanja stvarnosti od halucinacije. Nije bed. “Skrivena mana“ možda i bolje funkcionira kao halucinacija.

Šarena galerija likova Galerija likova u “Skrivenoj mani“ je šarena čak i ako ovdje ne spomenemo Doca, detektiva Bigfoota (Brolin) i Sauncha Smilaxa (Del Toro), a još je šarenijom čine njihovi tumači, prije svega Martin Short, ali i Reese Witherspoon, Owen Wilson, Jena Malone, Eric Roberts, Maya Rudolph... Inspiracija u parodijama Ovo je drugi put da Anderson snima uvjetno rečeno komediju nakon “Pijanih od ljubavi“ s Adamom Sandlerom (2002.). Redatelj se za film inspirirao gledajući, među ostalim, klasike parodije “Ima li pilota u avionu“ i “Strogo povjerljivo“. Anderson upravo radi i novi film - dokumentarac “Junun“ u kojem prati svog kućnog glazbenika Jonnyja Greenwooda kako putuje u Rajasthan i svira s indijskim muzičarima.