Vijest o smrti Olivera Dragojevića očekivano je izazvala reakcije i u Srbiji. Većinom, pune toplih riječi i sjećanja na pjevača čije su skladbe impregnirale sjećanja milijuna građana negdašnje države, ali i njenih kasnijih razdruženih članica.
Ne bez vraga jer Olivera – unatoč odluci da ne nastupa u Srbiji – nitko „tamo daleko“ nije zaboravio. A i kako bi kad njegove pjesme, one stare runjićevske i one nastale u posljednjih dvadesetak godina, u Beogradu trešte iz kafića, vrte se na radijima, u pravom smislu riječi, „južnjačka utjeha“.
I za sve one kojima je dalmatinska obala ostala zapisana kao nostalgična razglednica vlastite „bolje prošlosti“ i za publiku koja se na Olivera navukla tek poslije „Cesarice“.
No, kao još jedan dokaz da su društvene mreže postale psihija...