RUBY SPARKS Romansa u (meta)tekstu

Film: RUBY SPARKS; romantična komedija; SAD, 2012.
Režija: Jonathan Dayton i Valerie Faris
Uloge: Paul Dano, Zoe Kasdan
Ocjena: **** ½  

“Čudne, smušene žene koje se čine drage nisu stvarne.“ – “Ruby Sparks“ (2012.)

Okupana sunčevim zrakama, eterična Ruby Sparks (Zoe Kasdan) ukazuje se u snu mladom, neurotičnom piscu Calvinu Weir-Fieldsu (Paul Dano) koji pati od kreativne blokade. “Tražila sam te“, veli slatka Ruby dočim iskorači iz sjene, približi se kameri i Calvinu, spremna probuditi njegovu inspiraciju. Nakon što se proslavio debitanskim romanom u dobi od 19 godina, omiljenim od kritike i publike, Calvin se već neko vrijeme hrva s ranjenim nadahnućem i statičnim ljubavnim životom.

Na njegovoj pisaćoj mašini čami bijeli list papira. Djevojke žele samo spavati s njim jer su čitale njegovu knjigu u srednjoj školi i o njemu imaju “izmišljenu sliku“. Lavinu inspiracije i ljubavne kotačiće pokrenut će upravo Ruby kad se nastavi pojavljivati u njegovim snovima. Poletna i intrigantna postavka djelo je mlade glumice Zoe Kasdan. Inteligentni scenarij, preinaka mita o Pigmalionu, svojevrsni je romantično-komični odgovor na “Otkucaje života“ (2006.) Marca Forstera, film koji bi napisao Charlie Kauffman (“Adaptacija“, “Vječni sjaj nepobjedivog uma“), a na veliki ekran preselio Woody Allen (“Purpurna ruža Kaira“, “Melinda i Melinda“). Psihijatar, dr. Rosenthal (Elliot Gould), potiče Calvina, lika s “woodyallenovskim“ genima, da piše o toj curi s kojom razgovara sklopljenih očiju. “Samo smo pričali“, povjerava se Calvin bratu Harryju (Chris Messina) koji ga zavitlava da “ne ševi ni u snu“. Redateljski dvojac Jonathan Dayton-Valerie Faris, zaslužan za “indie“ biser “Mala miss Amerike“ (2006.), simbolički umješno portretira piščevu dotad monotonu svakodnevicu. Calvinov stan mizanscenski je oslikan bolnički sterilnom bijelom bojom poput praznoga lista papira. Rubyne nebeskoplave oči i crvena kosa, međutim, čine svoje. Obuzet njome, Calvin počinje lupati u pisaću mašinu kao lud. Frcanje iskrica Calvinova stvaralačkog zanosa Dayton i Faris snimaju u maničnom krupnjaku, hvatajući odraz tipkanja u njegovim naočalama, odnosno metatekstualnu (ko)relaciju između pisca i kreacije, magičnog realizma i romantične fantazije, vjerojatnog i nevjerojatnog, fakcije i fikcije, prozaičnog i metafizičkog.

“Kaufmanovske“ nadrealne scenarističke građevine ovdje također polaze iz glave protagonista i trajno se nastanjuju u njegovu vanjskom svijetu, obavijajući ga svojim pipcima. Opsjednut svojom tvorevinom, ljudskim bićem stvorenim od papira, tinte, tipki i imaginacije, Calvin takoreći piše kako bi bio s Ruby. Doživljava pravu romansu u (meta)tekstu. Jedva čeka sanjati, probuditi se, rasaniti i zapisati san, prosuti riječi na papir. Kako se onaj prazni list sve više puni slovima, tako Calvin po stanu počinje pronalaziti šarene ženske predmete (grudnjak, gaćice). San po mjeri sanjača i njegove inspiracije postaje java, a fikcija se pretvara u zbilju kad se jednog jutra u Calvinovoj kuhinji pojavi i njihova vlasnica Ruby, nonšalantno muteći jaja za doručak. “Sanjaš, nije stvarno“, pokušava Calvin uvjeriti sebe da mu se pričinjava i tako što nekoliko trenutaka kasnije ignorira Ruby sjedeći ispred kafića, smatrajući da je nevidljiva svima osim njemu. No, čini se da je doista stvorio ženu od krvi i mesa vlastitim umom i bujnom maštom, idealnu romantičnu partnericu. “Nema šanse da spavaš s djevojkom koju si sam izmislio. Ti si pisac, ne mađioničar“, u nevjerici će Calvinov brat držeći da “čudne, smušene cure koje se čine drage nisu stvarne“, jer “žene su izbliza teške“, dok ne vidi njegov plod fantazije materijaliziran u realnosti. Harry nije jedini - Ruby će na svoje oči vidjeti i Calvinova “new age“ majka Gertrude (Annette Bening) i njezin liberalni ljubavnik, umjetnik Mort (Antonio Banderas). Pa ipak, za razliku od Harolda Cricka (Will Ferrell) iz “Stranger Than Fiction“, Ruby nema svijest o pripovjedaču i ne zna da je izmišljena, niti redatelji - mudra odluka - pokušavaju objasniti kako se luda situacija, “najčudnije što se dogodilo ikad“, točno odigrala i bila dojmljivo uzemljena u zbilji.

U filmu “Ruby Sparks“, ponajboljem rom-comu novog milenija nakon “500 dana ljubavi“ (2009.), ne postoji logika, jer ni ljubav nema logike, a zaljubljivanje je čarolija kao i pisanje. Prizori Calvinova zaljubljivanja u neposrednu, savršenu “djevojku iz snova“ čista su magija, od eksavanja pića svaki put kad zombiji nekog ugrizu na velikom ekranu hororskog maratona, preko skakanja u bazen usred noći, do njezinog skidanja gaćica tijekom nekog koncerta u klubu. Kao i u svakoj vezi, nastupna spontanost s vremenom (iz)blijedi, ali Calvin za to ima rješenje - kadar je doraditi Ruby, kontrolirati je riječima i natjerati da radi što god hoće; dovoljno je da samo izvadi rukopis iz stola i natipka nešto novo na stranicu. Ako Calvin napiše da Ruby, recimo, govori francuski, to će se doista obistiniti i djevojka će fluentno “zaparlati“ tim jezikom.


Dayton i Ferris mogli su tu film pretvoriti u “sandlerovsku“ komediju tipa “Click“ (2006.), slijedeći Harryjev vapaj Calvinu da ne smije upropastiti priliku “u ime svih muškaraca“, ciljajući na usavršavanje bolje polovice u smislu većih grudi, “ubrzavanje“ dosadnih dijelova veze (bez seksa) i tome slično. No, redateljski duo radije progovara o muško-ženskim odnosima, uzajamnoj (ne)ovisnosti, slobodnoj volji i individualnosti, koliko je zapravo nemoguće modificirati karakter partnerice da bi bila slika i prilika “platonskog ideala djevojke“, prilagoditi je sebi i(li) rukovati njome poput marionete, kontrolirati njezine osjećaje, načiniti je sretnom nasilu i nacrtati joj osmijeh na lice umjesto suza.

Ne sjećamo se, eto, da se protagonistu “Klika“ pokvario unutarnji moralni kompas kao Calvinu. U jednoj mračnoj sceni, kad kola u vezi krenu nizbrdo, Calvin navodi uplakanu Ruby da mu podiže ego i ponavlja “Ti si genije!“ na tragu poremećene terminatorice kojom upravlja (pisaća) mašina. Srećom po romantičare slomljena srca, Calvin se i sam nalazi u rukama neke “više sile“ iznad sebe - pisca filma. Scenaristica Zoe Kazan mogla bi ga možda nagnati da “oslobodi“ Ruby i za njih napisati najsretniji mogući kraj/novi početak na papiru celuloidne stvarnosti.

Unuka legendarnog Elije Kazana Zoe Kazan unuka je legendarnog redatelja Elije Kazana (“Na dokovima New Yorka“), odnosno kćerka Nicholasa Kazana (scenarist filma “Reversal Of Fortune“) i Robin Swicord (scenaristica “Neobične priče o Benjaminu Buttonu“). Mala Kazanica dosad je igrala uglavnom sporedne uloge u nekolicini filmova (“Previše je složeno“, “Put oslobođenja“), a s “Ruby Sparks“ postala je jedno od najzanimljvijih mlađih lica i scenaristica. Zanimljivo, Zoe u stvarnom životu živi s partnerom iz filma Paulom Danom s kojim ima dijete.

Bračni par filmaša Jonathan Dayton i Valerie Faris također su bračni par filmaša. Proslavili su se s nezavisnjačkom senzacijom “Mala miss Amerike“, svojedobno ovjenčanom dvama Oscarima (originalni scenarij, sporedna muška uloga Alana Arkina) i još dvije nominacije (film, sporedna ženska uloga Abigail Breslin). “Ruby Sparks“ njihov je drugi zajednički dugometražni film.

U kadru s velikanima Paul Dano na sebe je pažnju skrenuo sporednom ulogom depresivna tinjedžera u “Maloj miss Amerike“. U međuvremenu je dijelio kadar s najvećim glumcima, Danielom Day-Lewisom u “Bit će krvi“, Robertom De Nirom u “Biti Flynn“... U kinima ga još uvijek možemo vidjeti u SF akcijskom trileru “Looper“.