StoryEditor

RONIN Samuraji za volanom

18. svibnja 2018. - 22:55
Ronin3

Zapostavljenim filmovima devedesetih svakako treba pridodati akcijski triler “Ronin“ (1998.) koji sredinom rujna ove godine slavi 20. rođendan. Za podcijenjeni film majstora redateljskog zanata Johna Frankenheimera (“Ptičar iz Alcatraza“, “Manždurijski kandidat“, “Grand Prix“, “Francuska veza 2“) s Robertom De Nirom u glavnoj ulozi malo tko zna. Rijetki su ga filmofili prepoznali u realnom vremenu (i uopće) te pohranili u kućnoj kolekciji. Frankenheimerov “Ronin“ kao da ne postoji u kolektivnoj filmskoj svijesti dekade.

Ljudi ga nisu zapamtili kako, recimo, pamte “Vrućinu“, makar ih vezuju određene sličnosti, poput realistične akcijske režije (ulična puškaranja teškim naoružanjem) i De Nirova lika, ovdje bivšeg CIA-ovca, profesionalca s vlastitim načelima (“Nikamo ne ulazim ako ne znam kako ću izaći.“), smislom za cinični humor (“Bojiš se za svoju kožu? Naravno, pokriva mi tijelo!“) i fatalističku romantiku (“Odšetaj, pođi sa mnom“). Film će se (zasluženo) naći na listama najboljih automobilističkih potjera u povijesti i to je uglavnom to.

No, “Ronin“ je više od jurnjave i njegova važnost je neporeciva. Posežemo za VHS kasetom, stavljamo je u video i vraćamo film natrag u 1998. godinu. Tad, naravno, nismo znali da će “Ronin“ biti jedan od posljednjih (ako ne i posljednji) klasičnih akcijskih trilera prije nego što ih je 1999. “Matrix“ zauvijek spojio na kompjutere, ali njegova se distinktivnost već mogla uočiti u godini slično žanriranog “Državnog neprijatelja“ Tonyja Scotta koji je prisluškivao paranoidne političke/špijunske napetice sedamdesetih.

“Enemy Of The State“ je bio predstavnik šminkerske, spotovski filterirane nove škole režije (“Zločesti dečki“, “Con Air“), akcijski “techno“ triler narkomanski ovisan o blagodatima moderne tehnologije, prema kraju devedesetih sve prisutnije unutar žanra (računalna kozmetika “Brisača“, “Nemoguće misije“…). Stavljen uz bok “Državnom neprijatelju“, “Ronin“ je već onda djelovao “old school“ i staromodno, kao akcijski film sedamdesetih u devedesetima, a danas u usporedbi s “Brzima i žestokima“ izgleda antikno, premda i njegova vozila (Audi A8) traže sustav ubrizgavanja dušika.

Bez CGI-ja, zelenog ekrana i raznoraznih postprodukcijskih intervencija, čista kaskaderska, pirotehnička akcija “what you see is what you get“ kategorije, snimljena s pravim ljudima i autima na pravim ulicama. Srce nam je opet sišlo u petu koja daje gas do daske prilikom novog gledanja pulsirajućih, adrenalinskih scena potjera, po intenzivnosti ravnih “Francuskoj vezi“ i “Bullittu“, možda i intenzivnijih. Prva jurnjava europskim autima (Audi A8, Citroen XM), među ostalim kroz staru Nicu i njezinu tržnicu, samo je zagrijavanje za drugu s Peugeotom 605 i BMW-om “peticom“ u glavnoj ulozi te kulminacijom u potjeri kroz tunel i jednosmjernu ulicu (“Živjeti i umrijeti u L.A-u“ na kvadrat).

Metal vrišti, kočnice cvile, ne nadglašava ih glazbena podloga jer je nema, niti pozornost oduzimaju usporeni pokreti i prefrekventni rezovi, ma koliko Frankenheimer montažno šarao između užih i širih planova vozača i vozila (kamera u autu i izvan njega). Intenzivni realizam ovakve vrste naslijedio je i “dokumentarizirao“ novomilenijski serijal o Jasonu Bourneu, ali i “Roninov“ sivi pogled na “nesigurni“ posthladnoratovski svijet pun nepovjerenja, skrivenih motiva i dvoličnosti.

Život i posao kakav su izabrali junaci “Ronina“ nije globtroterski glamurozan poput Bondovog, nego samotnički, s filozofijom “svatko za sebe“ pobijenom samo u slučaju Sama i Vincenta (Jean Reno), nipošto Gregora (Stellan Skarsgard) i Spencea (Sean Bean). Kakav je to život i posao, Frankenheimer otkriva u uvodu kad Sam skenira kafić kako bi izvidio rute za bijeg i postavlja pištolj između gajbi kraj ulaza prije nego što će ući i naći se s Deidre (Natascha McElhone) te ostatakom ekipe, čak i izmišlja izliku da ide u WC ne bi li provjerio stražnja vrata.

Likovi u filmu, nekadašnji ratnici iz CIA-e, KBG-a, IRA-e i sl., lutaju i jurcaju posthladnoratovskim svijetom promjenjenih vrijednosti bez cilja kao samuraji bez stradalog gospodara u feudalnom Japanu (“ronini“) dok ne nađu posao kod novih poslodavaca. Oni poslodavcima ne znaju ni ime, niti za kakav su točno zadatak angažirani (“neki ljudi imaju nešto što želimo i mi hoćemo da im vi to oduzmete“), tj. što se krije u metalik kovčegu kao “macguffinu“ iz Hitchcockovih trilera ili Tarantinova “Paklenog šunda“ jer “taj podatak nije bitan“, baš poput njihovih života.

“Nema pitanja ni odgovora, takav je naš posao, prihvatiš i ideš dalje“, pomiren je Vincent s onim što radi. U prenesenom značenju, Sam, Vincent i ostali “ronini“ su likovi akcijskog filma prošlosti, “bivši vojnici, Irci, sovjetski blok, tko god“ koji će ubrzo izgubiti smisao i ostati bez gospodara, odnosno umirućeg matičnog žanra. Melankoličan ton “Ronina“ pojačavao je slutnje o kraju jedne filmske ere.

Stoička melankolija

Film se upečatljivo otvara ovim natpisom: “U feudalnom Japanu ratnička klasa samuraja zaklinjala se da će svog gospodara štititi životom. Samuraji čiji je gospodar poginuo bili bi osramoćeni, prisiljeni da lutaju zemljom tražeći posao kao unajmljeni čuvari ili banditi. Ratnike bez gospodara više nisu nazivali samurajima. Bili su poznati pod drugim imenom. Ronin...“. Film u akcijskom smislu završava pomalo antiklimaktički, no njegov sami kraj je nezaboravan u stoičkoj melankoliji De Nira i Renoa. “Ja plaćam piće idući put“, govori Sam. Do tog drugog puta (nastavka) nikad nije došlo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
02. kolovoz 2021 23:47