Kinodoživljaj je dvaput (nostalgično) rekreiran u "Romi" Alfonsa Cuarona, prvom filmu meksičkog redatelja nakon "Gravitacije". Kamera se nastanjuje u parteru kina, osluškuje cvrčanje projektora i promatra kako publika gleda filmove na velikom ekranu u tami dvorane - francusku ratnu komediju "Velika pustolovina" s Louisom de Funisom, tj. američki realistični SF "Nasukani" Johna Sturgesa s Gregoryjem Peckom. No, ironično, "Romu", nastalu u produkciji Netflixa, ne gledamo u kinu i vjerojatno nikad ni nećemo, barem ne u Hrvatskoj.
Gledamo je u kućnom kinu. Na televizijskom ekranu umjesto platnu. Doista, krajnja ironija za film u kojem Cuaron oslikava kino kao nekakav uzvišeni hram posvećen božanstvu filmu, gdje se filmovi gledaju religiozno. Za film čija apsorbirajuća (crno-bijela) vizualnost vapi za velikim ekranom, najvećim mogućim. Dojam "Rome" u kinu zasigurno bi bio snažniji i možda bi i potpisniku ovih redaka to bio najbolji film 2018., kao mnogima. Ovako, odgledan na malom (manjem) ekranu, samo je jedan od najboljih.
Vrijednost "Rome" je, međutim, neporeciva - ovo je virtuozno režiran i snimljen film za studiranje na filmskim akademijama diljem svijeta, premda na momente djeluje (i) kao "oživljena" kolekcija izložbenih fotografija vrhunskog umjetničkog fotografa, labavo spojena u narativ sjećanja. Ipak, čak i kao takva, "Roma" je bolja i toplija od, recimo, "Hladnog rata" kao još jednog prošlogodišnjeg crno-bijelog art ostvarenja savršene fotografije, osobnog za autora (Cuarona, Pawela Pawlikowskog).
Emocije se probijaju u kadrove "Rome", intima umjetničkog filma osjeća. Odnosno, osjećamo da gledamo nešto što je Cuaronu (bilo) osobno, dio njegova života, točnije djetinjstva s obiteljskom sluškinjom. Upravo je očima sluškinje, Cleo (Yalitza Aparicio), sagledana "Roma". Cuaron bi, pak, mogao biti jedan od sinova meksičke obitelji, onaj najmlađi, Pepe (Marco Graf), koji u dječjoj igri koristi kantu okrenutu naopačke kao astronautsku kacigu i govori Cleo o budućnosti u prošlom vremenu.
"Kad sam bio star, bila si tu, ali bila si netko drugi...", Pepe kaže Cleo i doda da je, prije nego što je bio rođen, bio pilot borbenog zrakoplova, potpirujući metafizičnost "Rome". Stari(ji) Cuaron u sadašnjosti vrti film vlastite prošlosti i govori o budućnosti kinematografije u prošlom vremenu, vraćajući se na izvor talijanskog neorealizma velikana Vittorija De Sice, Roberta Rossellinija, Piera Paola Pasolinija i, naravno, Federica Fellinija u digitalnom "cinemascopeu".
U odnosu na svemirski "Gravity", "Roma" je prizemljena, ali nadzemaljska u egzekuciji nekih sekvencija. Primjerice, kad otac obitelji, dr. Antonio (Fernando Grediaga), uspijeva navigirati parkiranje, bolje reći stiskanje forda u uskom prolazu dok farovi automobila osvjetljuju dječji "sense of wonder" na licima njegovih klinaca, ta scena izgleda kao slijetanje svemirskog broda u "Bliskim susretima treće vrste" ili pristajanje letjelice na postaju u "Odiseji u svemiru". Režijski takoreći jednako kompleksan posao kao neke u "Gravitaciji".
Kao što nas je odmah kupio otvaranjem "Gravity", Cuaron nas osvaja i zaglavljem "Rome", prizorima prelijevanja zapjenjene vode po kamenim pločicama koja teče poput života dok netko (Cloe) čisti dvorište izvan kadra. Voda šljapka, ali svejedno postaje "tarkovskovljevsko" zrcalo i kamera u njegovu odrazu hvata nebo, potom i zrakoplov u letu. Mogla je unutar refleksije uhvatiti i aterirajuću letjelicu iz orbite u "Gravitaciji", reklo bi se, ako ne Harryja Pottera u igri "quidditcha" ("Zatočenik Azkabana"), premda je "Roma" prožeta i magičnim realizmom.
Naime, uvodna scena funkcionira dvostruko simbolično na mikro/makro razni "Rome" i Cuaronova opusa – jedna obitelj unutar meksičkog društva, ljudska drama unutar socijalne, jedan film unutar filmografije. Krupniji planovi su rijetki u filmu, a kadrovi široki upravo zato da pozadina dođe do izražaja, da u (mizan)scenu uđe život, svijet koji se mijenja u podlozi priče. Ključna je, u tom pogledu, scena kad trudna Cleo i Teresa (Veronica Garcia) dođu u salon pokućstva kako bi kupili krevetić za njezinu bebu.
Kamera najednom zašvenka napolje i prikaže masovne studentske prosvjede na ulici koji se djelomično sele u salon i opet izvan njega, što je tehnička bravura gotovo u ravni onog fenomenalnog neprekinutog akcijskog kadra "Djece čovječanstva", s tim da je ovaj put kamerman (i montažer) sam Cuaron i evidentno je upio majstorstvo svog direktora fotografije Emmanuela Lubezkog. Cuaron opet snima sjajne, zahtjevne, elaborirane duge kadrove s pokretnom ili statičnom kamerom, kao u sceni porođaja.
"Roma" nosi potpis čovjeka koji je širio tehničke granice na filmu ("Children Of Men"), ali je i uopće "cuaronovski" film, vjerojatno i onaj sumirajući u autorskom smislu. Plaža Vera Cruz ponovno će biti posjećena u klimaksu "Rome", kao na kraju Cuaronovog posljednjeg meksičkog filma "Y tu mama tambien", samo ovaj put imati drukčiju simboliku, a u meksičkom kinu se, dakle, gleda "Marooned", redateljeva inspiracija za "Gravity". Od "I tvoju mamu, također" do "Gravitacije", od intimne drame do epske kronike meksičkog društva. Bilo jednom u Cuaronovom Meksiku.
Dvoznačni naslov filma
Naslov filma referira se na rezidencijalnu četvrt Mexico Cityja, ali je i direktna posveta Felliniju, moguće i Pasoliniju. Fellini je također snimio poluautobiografsku dramu identično nazvanu "Roma", a Pasolini ima "Mamma Roma".