Relevantnost "Rođenih ubojica" (1994.) krajnje je frapantna na novo gledanje, kao i njihovo vizionarstvo. Oliver Stone je prije 25 godina snimio film današnjice. Poremećena, košmarna, hipernasilna vizija Stoneove opasne satirične krimi drame predvidjela je kaotični "tabloidni" televizijski i medijski krajobraz našeg vremena.
Oskarovski redatelj ispalio je ne hitac, nego hice upozorenja, i to sačmaricama, ali mnogi su se oglušili na "warning shot(s") njegovih "Natural Born Killersa", iako je to bilo nemoguće. Potencirajući vatrometnu, vulkansku estetiku iz "JFK-a" i "Doorsa", Stone se ponaša poput buldožera u tvornici kineskog porculana i režira/montira film s prstima na obaračima sačmarica.
Publici je, tako, priuštio zaglušujuće, agresivno audiovizualno iskustvo gotovo bez presedana, zaprepašćujući gledatelja nasiljem sve do tupila, jednako kao što je to Amerikancima u filmu napravio ubojiti "celebrity" par Mickey i Mallory (Woody Harrelson, Juliette Lewis).
Mickey i Mallory imaju fanove kao da su filmske zvijezde. Pobogu, njihov fan je i "žuti" televizijski novinar-lešinar Wayne Gale (Robert Downey Jr.), voditelj gledane emisije "American Maniacs" koji bi dao lijevu ruku i prodao vlastitu mater za intervju s njima, živim podsjetnicima na to koliko je sustav "sjeban" kad ubojice poput njih mogu biti dio popkulture.
"Da sam masovni ubojica, bio bih Mickey i Mallory", uzbuđeno u kameru obznani jedan tinejdžer kult "serial killer" ličnosti. "Oni su najbolje što se serijskim ubojicama dogodilo od Charlesa Mansona", precizira drugi mladić. "Jim Morrison, Jack Nicholson, dodaj kantu nitrata i imaš Mickeyja", opiše treći tip omiljenog "natural born killera". I Stoneov film bi se mogao opisati na tom tragu.
"Bonnie i Clyde", "Paklena naranča", dodaj dvije kante nitrata i imaš "Rođene ubojice". Možda bi se prije Kubrickova filma mogla dodati i "Pustara" Terrencea Malicka, a iza njega "Prava romansa" koju je napisao Quentin Tarantino, autor izvornog scenarija Stoneova filma.
Kad je Tarantino pogledao "Natural Born Killers", odrekao se scenarija i ostao kreditiran samo kao autor priče, što Stoneu dođe kao svojevrsni "kompliment" - levelom nasilja je nadmašio "Reservoir Dogs" i "Pulp Fiction", zajedno. Zanimljivo, u rafalnoj vizualnoj kolažnoj montaži filma nismo opazili nasilne kadrove "Bonnie&Clyde" i "A Clockwork Orange".
Vidjeli smo, zato, Peckinpahovu "Divlju hordu" kao dijete divljeg braka Bonnie i Clydea (prvi hitac zadnjeg oružanog pokolja), te "Lice s ožiljkom" kao Stoneovog – scenarističkog - sina razmetnog (zloglasna scena floridskog masakra motornom pilom). Filmovi su također dali svoj obol opsesiji nasiljem, ističe Stone u "Rođenim ubojicama".
Napokon, Stoneovo koračanje na možda nikad tanjoj granici kritiziranja i glorificiranja rezultiralo je time da su "Natural Born Killers", ironično, optuženi za poticanje nasilja i proz(i)vani zbog najmanje osam ubojstava diljem Amerike "inspiranih" filmom.
Međutim, glavni krivac su TV i mediji, tabloidno spojeni u jedno za Stonea inspirativnim i onomad aktualnim suđenjem O.J. Simpsonu, tj. Galeovom emisijom koja će u završnici prerasti u preteču reality showa, pa i najavu filmskog "found footage" trenda "Vještice iz Blaira" kad kamera nastavlja snimati i prenositi zbivanja "uživo" usred zatvorskih nereda, a ostat će živa da ispriča priču ("Želiš stvarnost? Eto ti je!").
No, pomalo. Za početak Stone ingeniozno prikazuje susret ljubavnika u formi nasilnog i vulgarnog sitcoma nadomak realityja "Volim Mallory" koji se možda jednog dana i zavrti na nekoj televiziji, nekakvih pomaknutih "Bračnih voda" s prostačenjem, zlostavljanjem i incestom.
Komičar Rodney Dangerfield igra Malloryna oca koji voli zaskočiti kći, stoga je ona možda majka njezinu bratu. Na to saznanje Stone pušta još pojačaniji nasnimljeni smijeh, razotkrivajući svu manipulativnost i artificijelnost televizije u oblikovanju gledatelja.
Televizija je eskalirala od sapunica za cijelu obitelj poput "Gradića Peyton" do realityja kakav je "Američki manijaci". Američka obitelj pedesetih okuplja se oko TV-a kako bi gledala Galeov ekskluzivni intervju s Mickeyjem u jednom od najpamtljivijih prizora filma. Prizor je crno-bijeli, samo televizija svijetli u boji.
Crno-bijelo u boji. Boja u crno-bijelom. Čitavo vrijeme Stone prebacuje iz kolora u c/b sliku, jednako kao što šara sa stilovima i filterima: zrnata, ispucana slika, Super 8-ica, 35mm, video, dokumentarni kadrovi, (japanska) animacija, filmski žurnali, spot s MTV-ja... Kapljice krvi prilikom bračnog zavjeta Mickeyja i Mallory na mostu kapaju u rijeku i pretvaraju se u zagrljene animirane murine.
Režija je ekvivalent šaranju programa, sa ili bez daljinskog, na TV-u kao u završnim scenama "Rođenih ubojica" – na jednom programu vijest o ubojstvu na vjenčanju, na drugom suđenje Simpsonu, na trećem požari, na četvrtom sapunica... Taj TV, doslovan ili imaginaran, projicira (tele)viziju slika i iluzija u vlastitoj glavi, kako likova u filmu, tako i gledatelja izvan njega. Jer, ono si što gledaš, a gledaš previše TV-a.
Moglo bi se reći i da je bombastični, kaleidoskopski stil Stoneova "šaranja" prorekao medijsku/internetsku/portalsku ADHD današnjicu s manjim ekranima/prozorima u kojima se 24 sata na dan sudaraju raznorazne slike, mahom iz domene senzacionalnih crnokronikaških vijesti o ubojicama, ubojstvima i ubijenima ili "celebrity" skandala, videa, reklama, oglasa...
Netko u filmu spomene "kulturu jela s nogu", što bi se moglo prekrstiti u "kulturu vijesti s nogu". Mickey i Mallory danas izgledaju kao Bonnie i Clyde za generaciju "žutog" TMZ-a i FB-a, "matrixovski" avatari za publiku koja i sama, poput njih, živi unutar neke svoje "online" iluzije na razmeđi indirektnog i direktnog nasilja (oružani pokolji po američkim školama i ulicama).
"Natural Born Killers" su pet godina ranije od "Matrixa" napravili svojevrsni "bullet time" efekt na "Pearl Harbor" način (putanja bombe od izbacivanja iz aviona do pogađanja cilja i eksplozije). U uvodnoj sceni metak iz Mickeyjeva pištolja poleti zrakom prema nekoj nesretnici i zakoči "pandurski" na trenutak pred njezinim očima prije nego joj prospe mozak po zidovima kafića.
Kadar je subjektivan iz perspektive metka. Publika više nije željela gledati metak, već postati metak, poput Galea koji će i sam pod utjecajem nasilja uzeti pištolj i početi pucati unaokolo, kao da je labilni tinejdžer, što će mu se obiti o glavu. Nasilje rađa nasilje, ali ga može i usmrtiti.
Na kraju filma - oprez: "spoiler" - Gale neće blejati u kameru nego u cijev Mickeyjeve i Malloryne napunjene sačmarice. Bang, bang, bang... "Rođeni ubojice" su s desetak metaka ispisali njihov i Stoneov posljednji "statement" u vezi pravog negativca filma i onoga što on još uvijek predstavlja.
Mickey i Mallory kao Griswoldovi
"Rođenim ubojicama" bi dali najveću moguću ocjenu da je Stone napravio "rez" nakon smetnji/snijega na TV ekranu kad se izredaju spomenuti prizori prilikom "šaltanja" programa, a ne "happyendovski" prikazao Mickeyja i Mallory kao obiteljske ljude koji putuju Amerikom s djecom u kamperu, iako je i to možda bila parodija na Griswoldove. Svejedno, film je definitivno imao viziju i doveo Stonea do "biopica" o Nixonu (snimljen 1995.) čije se lice ukaže na TV-u, možda i upalio fluorescentni neon Schumacherovih dvaju Batmana s kričavo zelenim kadrovima.