Guns N' Roses i himnička “Paradise City“ sa stihovima “Take me down to the Paradise City, oh won't you please take me home“ sjajno su i ironično legli u foršpanu za “Resident Evil: The Final Chapter“ Paula W.S. Andersona, šesti dio popularne serije SF akcijskih horora kompanije Screen Gems u kojem se Alice (Milla Jovovich) vraća kući u postapokaliptični Racoon City, gdje trava više nije zelena, no barem su preživjele djevojke uglavnom lijepe. Pištolji i ruže u uhu, ali i slici filma.

Najotpornija ruža među akcijskim heroinama Milla Jovovich već dobrih 15 godina, od prvog Andersonovog “Resident Evila“ iz 2002., s dva pištolja sustavno tamani zombije i zombificirane monstrume. Zaslužila je da njezino junačenje, makar samo u “traileru“, opjevaju Guns N' Roses, bend sa soundtracka jednog Schwarzeneggerova filma (“Terminator 2“, “You Could Be Mine“). Takvu čast, recimo, dosad nije dobila Millina najveća konkurentica i još jedna ruža s pištoljima Kate Beckinsale u ulozi supervampirice Selene iz sestrinskog serijala “Underworld“, iza kojeg isto stoji kompanija Screen Gems.

Odnosno, Gunsi su ozvučili “Underworld“ (“live“ izvedba romantične balade “Don't Cry“) samo u fanovskom YouTube videu inspiriranom ljubavnom temom filma. Moguće da je tome, osim Millina statusa najpostojanije akcijske junakinje, kumovala i bolja komercijalna prođa “Resident Evila“ od skoro milijardu dolara prometa u svjetskim kinima naspram “Underworldovih“ petstotinjak. S Gunsima u zvučnicima očekivali smo najbolji “Resident Evil“ od “Konačnog poglavlja“, ili svakako korak naprijed za serijal nakon lošnjikave Andersonove petice podnaslovljene “Osveta“ (2012.).

Inspiriran serijom videoigara, “Resident Evil“ je, naime, znao ugodno iznenaditi u nastavcima, osobito Andersonovom četvrtom dijelu (“Drugi svijet“, 2010.) i trećem u režiji Russella Mulcahyja (“Istrebljenje“, 2007.), s time da ni dvojka Alexandera Witta (“Apokalipsa“, 2004.) nije bila za baciti, naravno sve u domeni žanrovskih “guilty pleasure“ filmova, čega se serijal nije nimalo stidio. “Resident Evil: Apocalypse“ je, napokon, nabildao posljednji kadar izvornika s Alice kako repetira sačmaricu usred apokalipse, pripravna za borbu, i pokazao smjer kojim će serijal krenuti.

“Romerovski“ zombi “survival“ horor prvijenca, nadahnuta i mehanizmom znanstveno-fantastičnog trilera kakav je bio kanadski “Cube“ (1997.), evoluirao je u futuristički/SF akcijski film sa živim mrtvacima u ambijentima “Pobješnjelog Maxa“ (“Extinction“) i “Matrixa“ (“Afterlife“, “Retribution“). U uglačanoj, geografski i geometrijski preciznoj akcijskoj i scenografskoj stiliziranosti “Matrixa“ ponešto ambiciozniji Anderson je pronašao nišu “Resident Evila“ i mjesta za poneki poetični, čak i avangardni režijski trenutak, poput čitavih scena u trodimenzionalnom “slow-motionu“, primjerice dvoboja s divovskim “dželatom“ sa sjekirom iz “Drugog svijeta“.

Povratak prljavijem “Mad Max“ izričaju u “The Final Chapter“ potaknut uspjehom izvrsnog “Fury Roada“ ne bi bio problem da Anderson usput, poput neiživljena djeteta s “joystickom“ u ruci, nije žrtvovao vizualnost usporenih pokreta za najvišu brzinu cirkulacije montažnih rezova koji prekidaju ionako prenabrijane piruete kamere i kvare načelno dobro zamišljene akcijske scene. U tučnjavi na krovu oklopnih vozila i bijegu s motociklom od kiše teškog streljiva ili vatri koja se s vrha “paklenog tornja“ spušta prema hordi zombija i guta ih u plamenu, Anderson nije pokazao osjećaj za akciju Georgea Millera, nego Michaela Baya.

Napravio je “Resident Evilu“ otprilike ono što je John Moore učinio “Die Hardu“, te u nešto manjoj mjeri Anna Foerster u zadnjem, nedavnom “Underworldu“ (“Blood Wars“), također najslabijem u serijalu koji na jednak način odbija umrijeti, ostavljajući mogućnost još pet-šest nastav(a)ka.  “Resident Evil“ u podnaslovu “Konačno poglavlje“ samo naizgled najavljuje da je gotovo igranje računalno generirane igre između klon(ov)a Alice i korporacije “Umbrella“ koja je izvela orkestriranu apokalipsu, jer “ovako ili onako dolazi kraj svijeta“ od globalna zatopljenja, prenapučenosti planeta ili nuklearna naoružanja, pa zašto odmah ne uništiti svijet smrtonosnim t-virusom i imati preostale resurse za sebe.

Finalni kadrovi odgađaju Aliceino potpuno spašavanje svijeta i najavljuju ponovno pokretanje njezinih herojstava onako kako su se već do sada opet i iznova restartali u prethodnim nastavcima. Screen Gems, inače podružnica moćnog Sonyja, korporativno će musti “Resident Evil“ dokle god donosi profit, a možda snima sve lošije filmove da “orkestriranom apokalipsom“ uništi jedan od dva serijala i uživa u bogatstvu drugoga. Šalimo se, naravno, zapravo ne bi bilo neko iznenađenje da Screen Gems u dogledno vrijeme, kad padne popularnost “Resident Evila“ i “Underworlda“, posegne za “crossoverom“ dvaju serijala.

Kakva je (ne)kvaliteta njihovih recentnih nastavaka, isprepletanje putova Alice i njezine akcijske polusestrice Selene djelovalo bi kao osvježenje i lako ga je zamisliti u osnovnim crtama navlakuše, s obzirom na sličnosti među heroinama i serijalima započetim približno u isto vrijeme (2002., 2003.). Alice i Selene su junakinje istaknuta seksepila u uskim crnim kostimima, nerijetko i polunage, vične borilačkim vještinama i rukovanju oružjem, profilirane u akciji s ponekim “one-linerom“, češće na usnama Alice (“Što ćemo učiniti? Ubiti sve do zadnjega!“) i mrvu introspekcije u zadnjim filmovima da im se, kao u “The Final Chapter“, može učiniti kako je “cijeli život samo ubijanje“.

Obje imaju (tehnološki ili drukčije) poboljšane sposobnosti - prva je nadčovječna, pojačana t-virusom koji je trebao nuditi “svijet bez starosti i propadanja“, druga i vampirski besmrtna, ekstra usavršena u “Krvavim ratovima“ zahvaljujući nordijskom krvopijskom kovenu. Obje se bore protiv najomiljenijih čudovišta popkulture – krvožednih zombija, tj. vukodlaka i vampira koji znaju biti (bioinženjerski ili evolucijski) unaprijeđeni, ali i nakazno odurni, nastali su kao posljedica virusne pandemije i potaknuti od vrhuške “Umbrelle“ ili "korporativnog" saveza vampira u vječitoj kontri heroinama.

Nije nezamislivo da bi Selenin svijet s izbijanjem jednog mutiranog virusa možda mogao jednog dana postati pustopoljina nalik Aliceinu Racoon Cityju, napučena i zombijima zaraženih vampira i vukodlaka. A njihovi filmovi, redom srednjebudžetni, oslonjeni na akciju i kompjuterske specijalne efekte, donedavno su bili estetski naklonjeni usporenim pokretima u borbama. U jednom takvom “slow-motionu“ možemo predočiti odmjeravanje snaga Alice i Selene prilikom prvog nepovjerljivog susreta uz zvuke neke elektronike.

Dvoboj Alice i Selene mogao bi trajati unedogled. Selene bi regenerirala svaku povredu, a ako bi uspjela ubiti Alice, odnekle bi se pojavio njezin klon i tako ukrug. Zato bi se nakon obveznog nadjačavanja zasigurno udružile za veći cilj. Dotad, vidimo kako meci iz njihovih pištolja i strojnica lete u “bullet-timeu“ u oba smjera, skidajući pločice sa zidova. Dva-tri zalutala pogađaju Selene i naprave propuh u njezinom tijelu, no “wolverineovska“ moć regeneriranja čini svoje. Selene se diže i u treptaju oka stiže do Alice na goloruku borbu.

Milla je bolji borac od Kate, ali Selene je brža od Alice i može plasirati više "martial arts" kombinacija prije njezine reakcije, što i radi. Četristo udaraca sijeva naprijed-natrag, no munjevitošću prednjače Seleneini i ostavljaju protivnicu ošamućenu na podu koju ova grize za vrat, preuzima njezine moći t-virusa i inficira je vampirizmom. Selene je sada Alice, Alice - Selene. Ispred njih vojska “nemrtvih“, zombija, vampira i vukodlaka. “Što ćemo napraviti?“, Selene pogleda u Alice. “Pobiti sve do zadnjega“.