Riznica filmskog blaga osamdesetih “Ready Player One“ propustila je u gomili referencija odati počast još jednom draguljčiću dekade - “Ratnim igrama“ (1983.) Johna Badhama. U knjizi Ernesta Clinea je “WarGames“, jedan od najdražih filmova svih vremena utemeljitelja svijeta virtualne stvarnosti Jamesa Hallidayja, dobio veliki “hommage“, no u ovoproljetnoj Spielbergovoj ekranizaciji gotovo je ignoriran. Naime, u romanu “avatari“ likova nisu ušli u virtualnu rekreaciju Kubrickova “Isijavanja“, nego “Ratnih igara“, a “izazov“ je bio znati sve rečenice iz filma s Matthewom Broderickom u ulozi tinejdžerskog računalnog genijalca.
Fanovi “WarGamesa“ mogli bi pomisliti da Spielberg iz blage ljubomore nije htio slaviti jedan od “spielbergovskijih“ filmova osamdesetih koje on nije potpisao, odnosno da je prednost dao filmaškom intelektualcu Kubricku, ne redateljskom profesionalcu Badhamu, kako bi skupio više poena kod kritike. Pa ipak, poznavatelji “Ratnih igara“ prepoznat će sličnost između Hallidayja i profesora/programera Falkena (John Wood). Jedan od prvih istražitelja A.I.-a programirao je računalo zvano Joshua i učio kako da misli kroz igre, od kružića-križića i šaha nadalje, te razvija (umjetnu) inteligenciju.
Superkompjuter je preuzela američka vojska za planiranje ratnih operacija povjerivši mu upravljanje nuklearnim arsenalom i on sad samo razmišlja o Trećem svjetskom ratu (“24 sata dnevno, 365 dana na godinu“) kroz beskrajni niz ratnih igara, simulirajući najbolje taktike u slučaju atomskog napada. “Već je vodio Treći svjetski rat u obliku igre“, notira netko u vojnom postrojenju. Inteligentni zaplet vizionarskog filma “WarGames“ bilda se nakon što srednjoškolac David (Broderick) poželi vidjeti program za nove videoigre, upadne u vojno računalo i zaigra Globalni termonuklearni rat s Joshuom.
“Hoćemo li zaigrati igru“, Joshua pita Davida. Joshua će postupno postati HAL 9000 i glavni mu je cilj dobiti (ratnu) igru koja bi u stvarnosti mogla biti okidač za pravi Treći svjetski rat kad David odabere Ruse i poželi bombardirati američke gradove te zbog toga, simulacije/navodnog sovjetskog napada, nastane nuklearna uzbuna i Ameriku opere hladnoratovska paranoja u vrijeme kad je Cold War još bio na vrhuncu. Jedan razgovor protagonista s Hallidayjovim “avatarom“ u “Ready Player One“ po rezignaciji i melankoliji spram svoga djela podsjeća na sličnu scenu s Falkenom, s time da potonja ima veću težinu – konzekvencije stvarne nuklearne opasnosti su razornije od posljedica virtualna svijeta.
Kad David i Jennifer (Ally Sheedy) dođu do Falkena, profesor predviđa da će milisekunda žarke nuklearne svjetlosti jednom presuditi čovječanstvu koje planira svoje izumiranje. “Vojska misli da možeš dobiti nuklearni rat. U ratnim igrama ćeš pobijediti samo ako ne igraš“, s nevjericom će Falken u filmu koji je bio ispred svog vremena. Badhamove “Ratne igre“ su definirale žanr techno-trilera i bile pionir hakerskog filma, svojevrsni “Ready Hacker One“, legitimiziravši hakerstvo godinama prije nego što je izraz “haker“ uopće skovan.
Film je bio prilično omiljen u osamdesetima da je jedna splitska videoteka nazvana po njemu (nekadašnji “War Games“ na Gripama). U osamdesetima publika, naravno, nije mogla ni u najluđim košmarima slutiti da bi nepouzdane “nakupine mikročipova“ i “silikonske diode“ poput Joshue doista mogli preuzeti kontrolu i pretvoriti nas u pepeo, iako je još vće upozorenje izdao i “Terminator“. To je jasno 35 godina kasnije u eri sveprisutnih i uznapredovalih računala, kad gledamo u nekim (tehnološkim) segmentima možda datiran film, ali sadržajno relevantniji nego onda.
Baš kao Badhamov “Plavi grom“ iz iste godine koji je također pokazivao interes za ubojitu tehnologiju/mašineriju i bio odličan “hardware“, recimo to tako, njegovom “softwareu“. U modernom remakeu “WarGamesa“ nema šanse da bi se potencijalni atomski udar prikazivao samo na ekranima vojnog postrojenja (sigurno bi kamera ovjekovječila prijeteći let raketa “uživo“, a garant bi i barem jedna od njih digla neki grad u zrak), no Badham u nevidljivoj prijetnji pronalazi “suspense“ od nuklearnog holokausta i uspješno privodi film kraju, premda su zaigravanje i razigravanje priče njegov najbolji dio.
“Ratne igre“ imaju vrhunsku trilersku navlakušu u uvodnoj sceni prateći djelatnike za nuklearno lansiranje (mladi Michael Madsen, John Spencer) koji moraju potvrđivati lansirni slijed i okretati lansirni ključ kad se upali crveno svjetlo te vagati odluku o potencijalnom ubijanju 20 milijuna ljudi, ne znajući da je to bio samo test. Na koncu, Badham nije na “Ratne igre“ gledao kao na blockbuster SF triler. Ako je Joshua dijete HAL-a 9000 iz “Odiseje u svemiru“, kompjuter koji će se odmetnuti i započeti vlastiti rat protiv čovječanstva brišući granicu između igre i stvarnosti (“u čemu je razlika?“), Badhamov uradak je i čedo drugog Kubrickovog klasika – crne komedije “Dr. Strangelove“.
“WarGames“ je bio i crnohumorno-ironički dalekosežan komad filma. Iz današnje perspektive posebno je ironično to što se američki general Beringer (Barry Corbin) gorljivo zalaže da sigurnost nacije i konačna odluka za lansiranje projketila mora biti povjerena čovjeku, američkom predsjedniku, a ne računalu. Vjerojatno bi danas Beringer promijenio ploču suočen s “ratnim igrama“ aktualnog predsjednika koje bi mogle izazvati Treći svjetski rat na ekranu stvarnosti. Hoćemo li zaigrati igru?!