PTICE Strava Edipova kompleksa

Film: THE BIRDS; horor; SAD, 1963.
Režija: Alfred Hitchcock
Uloge: Tippi Hedren, Rod Taylor
Ocjena: *****

Ptica boje katrana doleprša na rame znamenitog filmaša u posljednjem kadru drame “Hitchcock“ Sache Gervasija. Biografsko meta-ostvarenje, fokusirano na snimanje “Psiha“ (1960.), bilo je puno referencija na dotadašnji opus Alfreda Hitchcocka. Otkud onda crna vrana? Iz budućnosti. Ptičurina je doletjela kako bi graknula idući, slično žanrirani projekt na njegovom redateljskom meniju - “Ptice“ (1963.). Nakon najuspješnijeg naslova u karijeri činilo se kako je Hitch dosegnuo vrhunac. Dokazan kao majstor napetosti, najčešće u trilerima o običnom čovjeku u neobičnoj situaciji, redatelj se odlično snašao i na teritoriju čiste strave i užasa.

Što dalje, kopkalo ga je. A znao je da treba opet ponuditi nešto posebno. Preparirane ptice iz motela poremećena Normana Batesa još su mu bile svježe u mislima kad je naletio na kratku priču “The Birds“ (1952.) Daphne DuMarier o najezdi krilatih beštija na Cornwall. Nastala nedugo poslije Drugog svjetskog rata, priča je između redaka ptice dovodila u vezu s neprijateljskim zrakoplovstvom koje je bombardiralo Britaniju i zračnim sukobima na nebu iznad nje. “Istočni vjetar“ impliciran u njihovim napadima aludirao je, pak, na prijetnju ruskog i kineskog komunizma, Hladni rat između Istoka i Zapada, rasplamsao na startu pedesetih.
Hitchcocka, s druge strane, nisu zanimale (po)ratne peripetije; s njima se već pozabavio, recimo, u “Ozloglašenoj“ (1946.). Uzeo je samo osnovno polazište o napadu ptica i pretvorio je u novi horor sa scenaristom Evanom Hunterom, ubrizgavši u nevelik mozak pernatih stvorenja injekciju Batesova ludila.“Ovo je vjerojatno najstrašniji film koji sam ikad snimio“, uvjeravao je javnost Hitch, plašeći usput gledatelj(ic)e zvučnim natpisima na kinoplakatima kako bi sljedeći vrisak koji čuju mogao biti - njihov. No, kao jedan od predvodnika filmske (post)moderne redatelj je nanovo transcendirao žanr.

Jato galebova uistinu proleti iznad zgrada San Francisca u jednoj od prvih scena i plavokosa junakinja Melanie Daniels (Tippi Hedren) zagleda se u taj neobičan prizor. “Zasigurno je oluja na moru, to ih potjera na kopno“, padne usputni komentar. Insinuacija što nas čeka do kraja filma, međutim, biva oštro prekinuta Hitchcockovim zavodljivim migom drugom žanru, gradnjom priče na temeljima ljubavne komedije, tzv. rom-coma. Lijepa Melanie ulazi u trgovinu ptica, za njom i odvjetnik Mitch Brenner (Rod Taylor). Mitch je zamijeni za prodavačicu i upita imaju li nerazdružive papige (“love birds“) koje želi pokloniti svojoj mlađoj sestri Cathy (Veronica Cartwright).
Melanie se odluči pretvarati da uistinu radi u dućanu, a Mitch prihvaća romantično-komičnu igru, prepoznajući u njoj kćer bogatog izdavača. Vrckavi dijalog, izvorno pisan za Grace Kelly i Caryja Granta, divan par iz “Drž’te lopova“ (1955.), pali flertovsku iskricu, određuje naizgled lepršavi ton filma i privlači pažnju publike, zaintrigirane kako Hitch, kao rijetko kad prije, otapa klasičan lik ledene “hičkokovske plavuše“. Ionako malo vjerojatan susret dobrano je nategnut daljnjim razvojem priče, jer zaljubljena Melanie kupuje nerazdružive papige i sjeda u automobil kako bi ih odnijela Mitchu u priobalni gradić Bodega Bay.

Ali, treba imati na umu kako Hitchcock nije nikad servirao “kriške života“. Ovo je “kriška kolača“, film, i u njemu je sve moguće, tako i da se ljubavnici iz rom-coma nađu usred apokaliptična užasa kad u priču laganu poput povjetarca opasnost prohuja upravo iz zraka i započne iracionalna, nikad posve objašnjena invazija pobjesnjelih ptica. Promjena žanra nastupa u trenutku kad se galeb obruši na Melanieinu glavu i ostavi joj posjeklinu za uspomenu. “Kao da vas je namjerno napao“, bubne netko, usadivši permanentnu jezu koju Hitchcock podiriva uzbudljivom, majstorskom režijom i hrabrim, prijelomnim trikovima za ono doba, s minimalnim zadiranjem u eksplicitnost (šifra: žrtva s iskopanim očima).
“The Birds“ ne gubi na vizualnoj efektnosti ornitologijskog horora ni 50 godina nakon prve projekcije. Uzmimo za primjer scenu s benzinskom crpkom, preteču akcijskih “blockbusterskih“ ludorija. Napad jedne ptice dovest će do lančane reakcije: potočić benzina jurne prema pušaču cigarete, a njegova zapaljena šibica pada na tlo. Benzin se, dakako, zapali i sve leti dođavola. Briljantnost scene očituje se ne toliko u pirotehnici, koliko u montaži, rezovima između gotovo statične Melanie, ukopane od straha, kako iza prozora kafića užasnuta lica prati situaciju napolju i dinamične vatre koja neumoljivo hita ka pumpi, sve kraćim kako se bliži trenutak eksplozije. Kad crpka odleti u zrak, Hitch snima ptice s nebeskih visina kako se spuštaju na grad žedne daljnjeg kaosa.

Sjajno je orkestriran i atak ptica kroz dimnjak kuće. U pozadini se nerazdružive papige, jedine nenasilne ptice filma čitavo vrijeme stiješnjene u krletki, počinju sve snažnije glasati, kao da upozoravaju likove na napad, a za gledatelje to rade krupni plan Melanieine posjekotine i zlokobna tišina koja biva prekinuta pojavom ptice na ognjištu, prve od stotinu. Zanimljivo je da Hitchcock u prizorima horora ne rabi vrišteće violine kao u “Psychu“, samo zlobne zvučne efekte klepeta krila i tome slično, izuzev dječje pjesmice u školi, što nas dovodi i do možda najupečatljivije scene filma, nabildane inventinovnom režijom.
Čekajući Cathy ispred škole, Melanie sjeda na klupu. Dok se nevina pjesmica ori unutra, jedna vrana doleti na igralište iza nje. U idućem kadru vidimo ih tri. Eto i četvrte, da bi ih se međuvremenu nagomilalo stotinu, a redatelj brojčana očekivanja publike i sugestiju pokolja golicao zadržavanjem na krupnjaku Melanie nekih pola minute. Općenito, Hitchcock se napose u ovom filmu obožavao igrati sa samim sobom, auditorijem i protagonistima. Finalni juriš ptica na Melanie na tavanu snimio je na tragu najprepoznatljivijeg trenutka ubojstva u povijesti kinematografije, tuš-scene u “Psihu“, počevši od brzih rezova šiljatih (falusoidnih?) kljunova umjesto noža i heroine koja kao da se predaje sudbini.

Genijalna je ironija kad Melanie nešto ranije, kao ptica u krletci, bude zatočena u telefonskoj govornici pod desantom galebova, što kao da je zazvao Mitch na početku filma rekavši “Natrag u kreletku, gđice!“, a i likovi, i to interesantno mahom ženski, redovito bivaju uhvaćeni u “kavezima“ od automobila ili kuća, izokrećući naopako zakone prirode. “Ptice“ se lako mogu iščitati kao film o iskonskom duelu čovjeka protiv prirode “140 milijuna godina kasnije“ i krćanska alegorija o Sudnjem danu kojeg najavljuje neki pijanac u ulozi statista.


Ipak, Hitchcock je mudra stara sova i uvijek nudi više od horora. Očerupamo li posve “The Birds“, naići ćemo na psihološki još slojevitije tonove, stvorene za “edipovsko“ čitanje filma. Naime, Mitch je sredovječni neženja koji živi s majkom Lydijom (Jessica Tandy). Ptić nikako da napusti gnijezdo koje, jasno, majka brani od uljeza kao alfa ženka. Čini se, barem u prvoj polovici filma, da Melanie prijeti veća opasnost od nje nego od ptica, umalo pobijajući poslovicu “Vrana vrani očiju ne vadi“. Mitch je razapet između posesivne majke i Melanie.

Napad ptica može uzeti kao metafora za majčinsku silu prirode koja nastoji spriječiti “oslobađanje“ sina iz kaveza i njegov seksualni odnos s privlačnom plavušom. Neka će žena u filmu to naglasiti rekavši da je sve počelo kad je Melanie došla u grad. “Vi ste uzrok“, urlala je ona, a njezin krik mizanscenom odzvonio krajnje apokaliptično. U tonu globalnog usuda Hitch i okončava priču. Brennerovi i Melanie napuštaju kuću i autom kreću u neizvjesnost, praćeni budnim pogledom tisuća ptica. Hitchcock je završio film bez onoga “the end“, potkresavši krila tipičnom sretnom završetku. Teror majke prirode kraja nema.

MARKO NJEGIĆ

Specijalni efekti u povojima U “Pticama“ je izbrojeno 370 kadrova sa specijalnim efektima, što je rekord za ono doba. Hitchcock je koristio prave, lažne i trenirane ptice. Neke od njih su bile naslikane i nadodane u scenu pomoću takozvane “yellow screen“ tehnologije u Walt Disney studijima. Jadna scena, sa desetak sekundi pojavljivanja ptica, radila se i po tri mjeseca.

Remake obolio od ptičje gripe “Ptice nisu agresivne i ne napadaju bez razloga“, kazao je netko u Hitchcockovu klasiku. No, manjak novih ideja dovoljno je dobar razlog za napad. “The Birds“ za 21. stoljeće je obolio od ptičje gripe, ali nije isključeno da se na kraju snimi. Naime, još uvijek nisu posve utihnuli planovi o remakeu “Ptica“ u produkciji hororske kompanije Michaela Baya, zaslužne za, primjerice, nove verzije “Teksaškog masakra motornom pilom“ (2003.) i “Autostopera“ (2007.). U jednom kadru potonjeg filma “The Birds“ se zavrtio na televiziji, najavljujući remake. Glavnu ulogu Bay je namijenio Naomi Watts (odličan izbor!). Ipak, kako je akcijski Bay u pitanju, nije isključeno da će protagonisti remakea, prema savjetu jednog od likova originala, nabaviti puške i (po)tamaniti ptice, kao glinene golubove na žici telefonskog stupa.

Muke po Tippi Od svih “hičkokovskih“ plavuša, Tippi Hedren je prošla možda i najveći pakao s legendarnim redateljem, ovjekovječen u friškom filmu “The Girl“ sa Siennom Miller i Tobyjem Jonesom. Hitchcock je Hedrenicu uočio u reklami za dijetalno piće, kako šeta ulicom, muškarac zviždi za njezinom atraktivnom figurom, a ona se pokrene i nasmiješi. Nešto je slično za njegovu “novu Grace Kelly“ režirao i Hitch u uvodu “Ptica“. No, teror je tek trebao eksplodirati. Najprije ju je zapravo porezala jedna ptica u jednom od napada, a u finalnoj sceni na tavanu kuće Hitchcock joj je zakačio ptice za odjeću, prave i umjetne, zbog što veće uvjerljivosti. “Zašto moj lik treba poći gore“, pitala je redatelja, a ovaj joj odvratio “Zato što ti ja tako kažem!“. Završnica se snimala punih tjedan dana. Glumica je taj tjedan nazvala najgorim u njezinu životu i toliko se iscrpila da je završila u bolnici. Bizaran je i podatak da je Melanie Griffith, Tippina tada četverogodišnja kćerka, od Hitcha na poklon dobila lutku nalik njezinoj majci i bila joj uručena u drvenoj kutiji koja je prestravljenu klinku asocirala na lijes.