StoryEditor

PSIHO Odjeven(a) da ubije

Piše PSD.
17. srpnja 2011. - 13:59
Film: PSYCHO; horor; SAD, 1960.
Režija: Alfred Hitchcock
Uloge: Anthony Perkins, Janet Leigh
Ocjena: *****

“Dječaku je majka najbolja prijateljica.“ - Norman Bates (Anthony Perkins)

Dobru trećinu “Psiha“ redatelj Alfred Hitchcock vješto navlači gledatelja na krivi trag. U uvodu filma upoznajemo Marion Crane (Janet Leigh) i njezina oženjena ljubavnika Sama Loomisa (John Gavin). Golubići se nalaze na tajnom sastanku u jeftinom hotelu, kradući pauzu za ručak. Potom, po povratku u ured, Marion dobiva zadatak od poslodavca koji će se za nju pokazati velikim iskušenjem: položiti klijentovih 40 tisuća dolara na banku. Sita kako ju je život tretirao, Marion odluči odlepršati s novcem pravo u krilo voljena ljubavnika
.
Trećinu filma okom kamere pratimo 40.000 (pardon, 39 tisuća i 300 dolara; 700 je spiskala na rabljeni automobil), kako Marion stavlja kovertu s parama u torbice, vadi je iz nje, zamotava u novine... dok joj porculansko lice odaje da je nešto zgriješila. U redu, film možda neće biti preljubnička ljubavna drama a la “Kratki susret“, ali dotad Hitch ničim nije sugerirao da je posrijedi horor. Prije špijunski triler koji će se vrtjeti oko love, sa Samom Loomisom kao nekakvim dvostrukim agentom, možda. Sve se, dakle, činilo više-manje standardnom opremom Hitchova filma.

A zatim se Marion u gluho doba noći prijavi(la) u “Bates Motel“, kamo ljudi dolaze “jedino ako pogriješe“. Norman Bates (Anthony Perkins), vlasnik motela, razmjerno je nespretni, no veoma ljubazni mladić koji živi poput pustinjaka - vodi ured, uređuje kućice, nadjeva ptice i obavlja stvari za majku (“... one za koje misli da može...“). Da je situacija pomalo čudna, jasno je kad čujemo kako se, u kućici poviše motela, majka na njega dere i brani mu da dovede Marion na večeru sumnjajući na njegove “proste erotske manire“.

Norman će potom reći “Majka danas nije sasvim pri sebi. Da se bar čovjek može ispričati zbog drugih...“, ali i istaknuti kako je, iako bolesna, ipak “bezopasna kao nadjevene životinje“. “Ona nije manijak. Nije divljak. Samo katkad pobjesni. Svi katkad pobjesnimo...“. Nešto ovdje definitivno ne štima, pomislila je valjda i Marion kad se pristojno zahvalila na večeri i otišla u sobu.

Prizor Normanova oka u krupnome planu kako kroz rupu u zidu kriomice gleda plavušu dok se skida i sprema za tuširanje upućivao je na nešto potencijalno zlobno, čak i da glazba Bernarda Hermanna nije počela pulsirati... i onda eksplodirala u krešendu kad je netko razgrnuo najlonsku zavjesu, a nož od gotovo pola metra višestruko utažio glad za krvlju na nagom tijelu nesretnice.

U perfektno orkestriranom šoku žustre montaže (70-ak rezova u 40-ak sekundi) i “manje-je-više“ iluzije (ubodi sječivom nisu eksplicitno prikazani), od kojeg se čovjek lako “naježi“ i na petnaesto gledanje, vrisak Hermannovih violina na trenutke je nadjačavao bolni urlik Marion, dok su edipovsko ludilo, eros i thanatos... iskrvarili u jedno ravno niz slivnik tuš-kade, a kamera ovjekovječila ukočene zjenice žrtve, smrt u njezinim očima.

Tada je bilo savršeno jasno: suma od 40.000 dolara bila je samo slijepa ulica koja će heroinu odvesti do motela skrivena od svijeta, ravno na vrata šizofrena Normana i njegove “majke“, sasvim nebitan detalj podređen nadolazećoj stravi i užasu, time najveći “macguffin“ Hitchcockove karijere. “Majstor suspensea“ oduvijek je obožavao manipulirati gledateljima, ali njegova manipilacija nikad nije došla do izražaja kao u “Psihu“ - ekranizaciji romana Roberta Blocha.

“Psiho“ je iz današnje optike gledano bio prilično riskantan i radikalan film koji je razbio brojne (celuloidne) tabue. Nitko prije Hitcha nije prikazao voajera kako napaja oči (ali ne i desnicu ruku, za razliku od Vincea Vaughna u Van Santovu remakeu), čime je “Psiho“ metafilmski redefinirao sudioničku ulogu gledatelja “prikovana perverznim zločinima koje u nekom stupnju omogućuje“ i prirodu sinematična voajerizma. Nitko prije Hitcha nije ni tako brutalno ubio središnji lik na polovini filma koji utjelovljuje najpoznatije glumačko ime u ekipi.

Konačno, nitko nije prije spustio žanr horora s fantastičnih nebeskih visina na realističnu zemlju i zamijenio natprirodna bića, vampire, vukodlake, zombije, riječju čudovišta, za najvećeg monstruma od sviju – čovjeka. Nakon Hitchova filma, kojeg je redatelj nazvao “bolesnim vicom“ i “bajkom o odvratnosti“, žanr horora više jednostavno nije bio isti.


Često imitiran, nikad nadmašen, “Psiho“ nije samo jedan od najboljih, već i utjecajniji horor svih vremena, savršena noćna mora na granici jave koja je zašla ravno u kolektivnu psihu i ne misli tako lako izaći van, pa makar neki onomad jezivi prizori - poput majčina kostura u fotelji mračnog, vlažnog podruma - u odnosu na moderne filmove izgledaju krajnje nevino.

O tome svjedoči dominacija horora sedamdesetih i početka osamdesetih u kojima je zabilježeno odsustvo nadnaravnih elemenata nauštrb realizma, a nasilje radije prijeti umjesto da eskalira hektolitrima krvi. “Posljednja kuća nalijevo“ (1972.), “Teksaški masakr motornom pilom“ (1974.), “Noć vještica“ (1978.) i “Petak 13“. (1980.) vjerojatno ne bi bili ni snimljeni da im “Psiho“ nije utro put, jednako kao i lošim vlastitim, ali i njihovim nastavcima i remakeovima koji su “bolesni vic“ uglavnom načinili presmiješnim. Pokojni Hitch danas sa “onoga“ svijeta jamačno citira Batesa “Da se bar čovjek može ispričati zbog drugih...“. Prihvaćate li njegovu ispriku?

Vječni sjaj opasnog uma

Norman Bates je bio poremećen otkad mu je umro otac. Ali, ipak, živio je sretno s majkom sve dok nije upoznala novog muškarca. To je prelilo Normanovu čašu, pa ih je ubio oboje. Nepodnošljiv zločin (ubojstvo majke) morao je izbrisati barem iz svog uma. Zato krade leš i počinje misliti i govoriti za nju. Dao joj pola života. Katkad je bio obje osobe, a katkad bi majka preuzela vlast. Nikad nije bio samo Norman, ali često je bio samo majka. Patološki ljubomoran na nju, mislio je i da je ona ljubomorna na njega. Ako ga je neka žena privukla, majčina bi strana podivljala. Kad je upoznao Marion, uzbudila ga je i poželio ju je. To je potaknulo majku i majka je ubila djevojku. Nakon ubojstva, Norman se probudio iz “duboka sna“. Kao dobar sin skrio je tragove zločina uvjeren da štiti majku. No, nije bio transvestit. Samo je održavao iluziju na životu da mu je majka živa. Kad se stvarnost previše približila, kad su opasnost ili želje prijetile toj iluziji, odijevao se i stavljao periku, sjedio u njezinoj stolici, govorio njezinim glasom. Želio je biti majka. Kad su u glavi čovjeka dvije osobe, uvijek dolazi do sukoba. Kod njega je jača pobijedila.

Uspjeli oponašatelji

Hororski triler “Odjevena da ubije“ (1980.) teško bi bio snimljen da nije bilo Hitchova klasika, a De Palma mu je odao direktni hommage virtuoznim masakrom u liftu (Angie Dickinson stradala je na sličan način kao Janet Leigh). Spomenimo još i “Vrisak“ (1997.) u kojem je zvjezdana Drew Barrymore skončala život u prvih deset minuta, a poremećeni Skeet Urlich otvoreno citirao Anthonyja Perkinsa (“Svi katkad pobjesnimo...“).

Serijski ubojica kao inspiracija

- roman Roberta Blocha utemeljen je na serijskom ubojici iz Wisconsina Edu Geinu koji je bio inspiracija za “Teksaški masakr motornom pilom“ i “Kad jaganjci utihnu“
- iste godine kad i “Psiho“, 1960., u kinima se pojavio relativno sličan horor-triler “Smrt u očima“ Michaela Powella u kojem je snimatelj dokumentarnih filmova ubijao subjekte s metalnim šiljkom pričvršćenim za kameru
item - id = 137700
related id = 0 -> 1137013
related id = 1 -> 1136599
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 13:16