“Je li tu neki duh?“ - “Prizivanje duhova: Porijeklo zla“ (2016.)
Noć vještica je tri dana iza nas, no to ne znači da ne možete pogledati “Prizivanje duhova: Porijeklo zla“ u kinu danas, nadolazećeg vikenda ili idućeg tjedna. Fanovima strave i užasa svaki dan može biti Halloween (kao i zaljubljenima Valentinovo) ako ima dobrog horora. “Ouija: Origin Of Evil“ odgovara opisu, iako je to malo tko očekivao od (pred)nastavka nemoćna filma strave i užasa iz 2014. godine. Pušten na Noć vještica, “Prizivanje duhova“ se gledalo po “defaultu“ zato što je bilo jedini “prigodni“ kinoizbor, a imalo je iza sebe i jaku marketinšku mašineriju kompanije Hasbro (“Transformers“, “G.I. Joe“, “Battleship“), dostatnu da ga pogura kao “event movie“.
Nadahnut Hasbrovom igrom za ploču, pretvorenom u spiritualističku seansu s prizvanim duhovima koji opsjedaju, proganjaju i na koncu ubijaju igrače vidjeli ih ovi ili ne kroz Ouijinu planšetu (staklena leća nalik povećalu), film “Ouija“ ispao je tipični impotentni i beskrvni novomilenijski PG-13 hororac bez žanrovskog šušta i gušta, reduciran na prvoloptaške “boo“ scene i kao takav usporediv s “Annabelle“, “spin-offom“ odlične kinouspješnice “The Conjuring“. “Prequel“ ni po čemu nije odavao dojam superiornosti i usporedbe s “Prizivanjem 1&2“ umjesto “Annabelle“, štoviše naziralo se brzopotezno pelješenje džepova tinejdžera i uzimanje njihovih novaca na račun prethodnika koji je u svjetskim kinima na prepad zgrnuo 103.5 milijuna dolara (uz budžet od svega pet!) prije nego je publika mogla skontati podvalu.
Možda bi “Ouija 2“ bila skromnih dometa poput prvog filma da iza kamere nije stao Mike Flanagan i poboljšao sve što se dalo poboljšati, usput pronašavši u priči i svoj (melo)dramski “trade-mark“ motiv obiteljskih odnosa narušenih malignom prisutnošću nadnaravnog (“Oculus“, “Somnia“). O Flanaganu smo na ovim stranicama već pisali i u posljednjem navratu zapisali da “izlaže tragove autorstva dovoljne za barem jedan izvrstan, ako ne i ultimativan horor u bliskoj ili dalekoj budućnosti“. Flanaganova postojanost i dosljednost u hororu dala bi se usporediti s onom Jasona Stathama u akcijskom filmu koji također predano radi i strpljivo čeka na žanrovsku filmčinu.
“Prizivanje duhova: Porijeklo zla“ još uvijek nije “taj“ horor, ali mogao bi Flanaganu donijeti novu četu fanova i učvrstiti njegovu poziciju redatelja kojeg treba držati na oku kao duhove u Ouijinoj planšeti jer nikad ne znate kad će vas istinski prenuti s nečim uistinu posebnim za sva vremena. Dotad, na razini doživljajnog kinoprenuća, “Ouija: Origin Of Evil“ ispunjava primarni zadatak horora, i to radi nešto skupljim trikovima od jeftinih “boo“ scena. Film je u najmanje tri izuzetna momenta kadar dobrano trgnuti u kinofotelji čak i one staloženije gledatelj(ic)e, odašiljajući slične vibracije kao ljetni hit “The Conjuring 2“ Jamesa Wana čije bi ispražnjeno mjesto Flanagan lako mogao zauzeti i, moguće, nadmetati se s “budućnošću horora“ Fedeom Alvarezom (“Evil Dead“, “Don't Breathe“) za titulu isturenog režisera “scary movie“ sutrašnjice.
Uvodna scena pokazuje za koga je “Prizivanje duhova: Porijeklo zla“ snimljen. Udovica Alice (Elisabeth Reaser; “Sumrak“) i njezine kćeri, tinejdžerica Paulina (sve bolja Annalise Basso; “Kapetan Fantastični“) i 9-godišnja Doris (Lulu Wilson kao mala Dakota Johnson), zarađuju novac lažnim spiritualizmom dozivajući preminulu rodbinu klijenata. “Je li tu neki duh? Pozivamo te u naš krug, dokaži da si tu, daj nam znak“, započinje okultnu seansu Alice. Nakon što Alice protrese stol koljenom, a Paulinina silueta se ukaže iza zavjese, siroti starčić od straha pada sa stolice i umalo dobiva srčani udar, ne znajući da je žrtva vještačke spačke.
Ovo je horor za mlade - kao da izlaže Flanagan u prologu - koji mogu izdržati nalet bujice pravih šokova jednom kad Alice počne rabiti igru u formi poslovnog rekvizita, a Doris se u gluho doba noći maši ploče zanemarujući prvo pravilo Ouije (“Nikad ne igraj sam“), premda će i neki od njih na izlasku iz kina zavapiti “Sljedeći put gledamo crtić“. No, Flanaganu se nigdje ne žuri. On najprije uspostavlja atmosferu prijelaza šezdesetih u sedamdesete, estetski evociranu kolornim filterima i pucketanjem “vrpce“ u gornjem desnom kutu kadra. A u lažnim uzbunama (skidanje pokrivača s Paulinine postelje), “prevari koju treba začiniti teatralnosti jer postaje otrcana“, pronalazi dašak autoironije (nagli ulazak matere na vrata sobe dok cure “samo igraju glupu igru“) prisutne i u opaski “razdvajanje zvuči kao najgluplji prijedlog na svijetu“.
Ipak, “Ouija 2“ nije “Scream“ da bi film kliznuo u parodiju. Čisti horor interesira Flanagana i on strpljivo priprema lomaču strave umjesto da je odmah potpali. Sporogoreća režija u konačnici ima veći intenzitet stravičnog kad se mračni onostrani entiteti presele iz predgrađa kadrova u njihov centar i počnu salijetati članove familije još shrvane žalovanjem koje utječe na njihov um pa posežu za manipulativnom pločom da se lakše oporave. U Flanaganovu filmu nema većeg horora od for ili back plana opsjednute Doris kako izokrenutih, bijelih očiju i neprirodno rastegnutih usta kanalizira Ouijine sile tame. Doris je siguran kandidat za “Hall Of Fame“ opsjednute anđeoske djece s aureolom đavolske jezivosti.
Hitchcock u oku
Jedna zanimljivost - na zidu Paulinine sobe nalazi se plakat Hitchcockova “Prozora u dvorište“, a Doris na TV-u gleda jednu epizodu serijala “Alfred Hitchcock Presents“ (“The Older Sister“). Druga zanimljivost – u ulozi svećenika, čija je moralno dvojbena karakterizacija natuknuta opaskom duha “ne skrivaj se iza ovratnika“, ali svejedno pomaže obitelji otkriti tajnu uklete kuće, nastupa Henry Thomas, klinac iz “E.T.-ja“.