Predstavljanje Winstona Churchilla (bravurozni Gary Oldman) u filmu “Darkest Hour“ je istodobno hororsko i akcijskojunačko. Churchillova nova tajnica Elizabeth (Lily James) ulazi u njegovu sobu puna trepeta od upoznavanja čovjeka koji “zna biti pravi grubijan“. U sobi mrkli mrak, ne vidi se prst pred nosom. Najednom se pali kubanska cigara i osvjetli pušača kako sjedi u krevetu. To je, dakako, Churchill koji će Britaniji donijeti spasonosno svjetlo u crnilu užasa Drugog svjetskog rata.
Ovakav efektan karakterni “intro“ mogao bi imati vremešni grof Drakula ogrnut plaštom tame i neki ostarjeli akcijski heroj-veteran poput Schwarzeneggera, sklon pripaljivanju kubanki u trenutku ulaska u film (“Predator“, “Last Action Hero“). Zanimljivo, Oldman je igrao legendarnog krvopijca iz pera Brama Stokera u Coppolinom “Drakuli“, a sada je ponovno gotovo neprepoznatljiv pod debelim slojem uvjerljive prostetičke maske. Naravno, “Prijelazni čas“ nije ni horor, niti akcijski film, no redatelj Joe Wright koketira s mračnom atmosferom i veličanjem ikonička junaka.
Churchill je često sam i izoliran poput Drakule, ma koliko nije osuđen na samoću zahvaljujući supruzi Clemmie (Kristin Scott Thomas) i tajnici Elizabeth, čijim očima znamo promatrati zbivanja, nerijetko postavljena u podrume ratnog kabineta. Wright evocira bunkersku klaustrofobiju i mrak izvrsnog njemačkog filma “Hitler: Konačni pad“, ovdje još “noirovskije“ oslikanu, bilo da je Churchill kadriran unutar prozorčića zatvorenih vrata ili snimljen kako se vozi liftom kroz simbolično crnilo ništavila. Čak i Elizabeth biva snimljena kroz crne tipke pisaće mašine.
Na neki način “Darkest Hour“ i jest inverzija “Unterganga“ – “Churchill: Konačni rast“. U tom filmu napeto smo odbrojavali posljednje dane i sate Hitlera kao vođe u Drugom svjetskom ratu. “Prijelomni čas“, pak, odbrojava prve Churchillove dane i sate u zoru Drugog svjetskog rata kad se Hitler i Njemačka spremaju “pokoriti ostatak Europe“ - od početka svibnja do početka lipnja 1940. i bitke za Dunkirk, bivajući filmski komplementaran ovoljetnom izvanrednom ratnom trileru Christophera Nolana, konkurirajući brojem mitraljiranih riječi s usana i stroja za tipkanje njegovom broju ispaljenih metaka i bačenih granata.
Dakle, od Churchillova obraćanja parlamentu, kojemu je obećao “krv, teški rad, znoj i suze“, do glasovitog govora “Borit ćemo se na plažama“ koji je odjeknuo i u “Dunkirku“, a između čega je kronicirano njegovo preuzimanje funkcije premijera Britanije s “golemom zadaćom“, te konačna odluka o pružanju otpora Hitleru u vremenu kad su neki političari htjeli s njim potpisati sporazum. Golemi datumi se u tom vremenskom intervalu kronološki izmjenjuju na ekranu ispuštajući zvuk kao da se okreće kotač povijesti.
Težina povijesti svakako je ležala na Churchillovim leđima i film ističe njegovu važnost u tome kako je ona na koncu ispisana, montažno presijecajući krucijalne govore s bombardiranjem, kroz poluzatvorenu šaku djeteta gledajući bojne avione ili podižući kameru od tla do njihove visine da bi je vratio natrag zajedno s bombama. Gotovo jednakim teretom bio je opterećen Oldman s obzirom da igra jednu od najmitologiziranijih i najportretiranijih povijesnih ličnosti, k tome svega nekoliko mjeseci nakon Briana Coxa u inferiornijem “Churchillu“.
Ipak, Oldman je iznio vlastiti teret poput glumačkog bodybuildera najviše klase i kreirao dosad najboljeg filmskog Churchilla. “Budi svoj“, kaže žena Churchillu u jednoj sceni filma. “Koji svoj da danas budem“, pita je on premišljajući se oko odabira šešira između njih desetak i na kraju se odluči za jedan. Oldman je od mnogih inačica Churchilla pronašao svoju verziju i psihološki ušao iznimno duboko u lik čovjeka “neobuzdanih osjećaja“ do te mjere iz njega nije izašao.
Na dva sata glumac je prestao biti Oldman kakvog znamo (prepoznat ćete ga mahom tek po očima) i doslovce postao Churchill, podsjetivši zaboravne na svoje glumačke bravure zaranjanja pod tuđu kožu. Njegovu Churchillu ne trebaju “flashbackovi“ na Galipolje kao Coxovu da shvatimo unutarnju bitku lika sa samim sobom kao najvećim neprijateljem, gotovo većim od Hitlera. Prošlost lika odražava se na Oldmanovom licu i očima kojima kamera u “prijelomnom času“ prilazi u sve krupniji plan.
Možda se Oldmanu u glumačkom zanosu zalomi neki tik viška, a filmu šačica povišenih “oskarovskih“ trenutaka, kao u sceni kad Churchill izađe iz auta i uđe u podzemnu gdje će se putnici svih godišta usprotiviti fašizmu, a jedan od njih nastaviti njegov poetski citat, no glumac je zlatni kipić više nego zaslužio. Ovo je uloga za povijest. Nemojte se iznenaditi čujete li njegovo ime u produžetku onoga “A Oscara dobiva…“.
Maraton s 'Dunkirkom'
Iako su u kina krenuli drukčijim kronološkim redom, najprije bi trebalo pogledati “Darkest Hour“ pa “Dunkirk“ za širu povijesnu sliku. “Prijelomni čas“ je i svojevrsni nastavak “Kraljeva govora“. Sada kralja Georgea VI glumi Ben Mendelsohn i nije nimalo lošiji od Oscarom pozlaćena Colina Firtha.