Film: PREDATOR; akcijski SF horor; SAD, 1987.
Režija: John McTiernan
Uloge: Arnold Schwarzenegger, Carl Weathers
Ocjena: *****

“Ako krvari, možemo ga ubiti!“ – “Predator“ (1987.)

Sinteza cjelokupne estetike visokobudžetnog akcijskog spektakla osamdesetih sadržana je u preludiju “Predatora“ (1987.). Prekaljene američke vojničine slijeću helikopterom u neimenovanu južnoameričku državicu. Iz željezne ptice izlaze jedan po jedan, sve do posljednjeg. Kamera zaviruje unutra kako bi ovjekovječila njegov “enter the hero“ trenutak. Vođa ekipe, bojnik Dutch (Arnold Schwarzenegger), pripaljuje “kubanku“, potegne dva-tri dima, izbaci tešku naprtnjaču kao da je perce i iskoči iz helikoptera. Nešto kasnije, Dutch se rukuje s generalom  (R.G. Armstrong). Ovaj ga pohvali da “dobro izgleda“ i brifira za nadolazeću “sjenovitu“ misiju.

Prije 18 sati izgubljen je američki helikopter na pogrešnoj strani granice. Nosio je ministra i njegovu ekipu koji se sad nalaze u rukama lokalnih pobunjenika. Zadatak je jednostavan: ući u trag, preoteti taoce i vratiti se. “Zašto ne uporabite redovnu vojsku? Zašto mi“, dvoji Dutch. “Zato što te neka budala uvjerila da si najbolji“, sasiječe ga glas iz druge prostorije. “Dillone, kučkin sine“, zagalami Dutch i tamnoputog ratnog druga, sada agenta CIA-e (Carl Weathers), pozdravom izazove na obaranje ruku. Mišići zaglušujuće eksplodiraju u srednjem planu i Dutchova crvena majica kratkih rukava u milisekundi poleti do ramena od nabreknuća njegova bicepsa. “Što je? CIA ti ne da samome šiljiti olovke“, Dutch bocka Dillona i ponese uvjerljivu pobjedu.

Akcijski maestro John McTiernan (“Umri muški 1&3“) perfektno je (ali i razmjerno ironično) na jednom mjestu uhvatio otvoreni mačizam, kult tijela, samozadovoljne “one-linere“... Sve simbole i vrijednosti testosteronskog žanra koje je preispitao u “Posljednjem akcijskom junaku“ (1993.), a utjelovljene su u prenabildanom Schwarzeneggeru kao dokazano (po)najvećoj zvijezdi date epohe i zahvalnom protagonistu stvorenom da podigne film na mitsku, izvanzemaljsku razinu (“Conan Barbarin“, “Terminator 1&2“, “Potpuno sjećanje“) uz vođenje pravog čovjeka iza kamere (Milius, Cameron, Verhoeven).

V eć je u ekonomičnoj, a efektnoj karakterizaciji likova tijekom jed(i)ne vožnje helikopterom razvidno kako je “Predator“ puno više od “običnog“ akcijskog spektakla kakvih je u američkoj kinematografiji osamdesetih bilo na bacanje – postmoderna mješavina nekoliko žanrova i film ispred svog vremena.
John McTiernan u prvoj trećini namjerno zavlači gledatelja na krivi trag hineći da snima klasičnu militarističku ratnu akciju s kulminacijom u napadu Dutcha i njegovih specijalaca na gerilsku bazu u srcu džungle, a spektakularnom orkestracijom ataka na selo šaketa slične scene puškaranja i eksplozija iz Stalloneova “Ramba II“ (1985.) ili Schwarzeneggerova “Komandosa“ (1985.).

Postupno, međutim, postaje jasno da se ovdje odigrava nadnaravna predstava... a) specijalci pronalaze žive odrane ljudske leševe, pripadnike zelenih beretki koji su pucali u svim smjerovima i nisu ništa pogodili, b) nešto je na drveću i toplinskim infra-pogledom u stopu prati njihovo kretanje. Briljantnim nevidljivim rezom McT pretvara “Predatora“ iz razvedenog “ramboidnog“ akcijskog filma u klaustrofobični “alienski“ SF horor nakon što “džungla oživi i uzme“ prvog komandosa Hawkinsa (Shane Black), odnosno svjetlucava navođena raketa pokosi drugoga, Blaina (Jesse Ventura). “Nema opekotina, ni gelera, a rana je progorena... Što je moglo ovako nešto napraviti čovjeku“, glasno razmišljaju Dutch i Dillon.

Osupnuto piljeći u golemi krater posred Blainovih prsiju shvaćaju da imaju posla s nečim što nije s ovoga svijeta. “Suspense“ raste strelovitom brzinom najvećeg broja okretaja po minuti i unutar kadra je uokviren odličnim prizorom Macova (Bill Duke) mini-topa kako se vrti u prazno ispuštajući jezivi škripeći zvuk nakon što je ovaj ispucao nekih dvjestotinjak naboja u “oči koje su nestale“.

Najbolje je ono čudovište koje se ne vidi barem prvu polovicu filma, stoga McT “kameleonskog“ izvanzemaljskog krvoloka prikazuje ovlaš, dajući nešto veći uvid u njegovu impresivnu pojavnost tek u 50-i-nekoj minuti (šifra: “terminatorska“ scena operacije). Vrsnost McT-jeva ostvarenja leži upravo u tome – sugestiji, prijetećim kutcima džungle, iščekivanju nepoznatog monstruma što dolazi preko mina i krade mrtva tijela ispred nosa od straha sve nervoznijih specijalaca.

Ugođaj nepregledne usijane džungle odsječene od ostatka civiliziranog svijeta, u usporedbi s kojom “Kambodža izgleda kao Kanzas“, a kroz koju je McT orkestrirao uzbudljive vožnje kamere, redatelj je vrhunski iskoristio kao arenu za beskrajni “survival“ horor i bojno bolje na kojem će dotad tehnološki superiorni oponenti naoružani do zuba biti svedeni na špiljskog čovjeka i prapovijesnu zvijer. Kad Schwarzenegger uroni u blato i probudi Conana Barbarina u sebi, slijedi praiskonska, metafizička bitka dvaju lovaca pogonjena pećinskim softverom - primitivnim lukom i strijelom, kopljem, kandžama, jer Predator pokazuje respekt prema preživjelom Dutchu i lišava se teškog naoružanja. Ukoliko je nekome prethodno promakla komparacija između dviju vrsta (ljudi i izvanzemaljac) s vlastitim borbenim/lovačkim ritualima, snažno će odzvoniti rečenica iz filozofske završnice.

“Što si, dovraga, ti“, pita Dutch posjetitelja iz svemira, a ovaj mu odgovara istim protupitanjem “What a hell are you?“. Predator je i svojevrsni zaštitnik prirode od čovjekove ugroze; ekološka potka filma vidljiva je u sceni “krčenja“ prašume strojnicama. Suptilnim metaforama tu nije kraj. Poput Hillove “Južnjačke utjehe“ (1980.) i Cameronovih “Aliensa“ (1986.), McT-jev uradak može se pročitati i kao kritika američke vanjske politike. Kad Dutcha na početku pitaju zašto je preskočio akciju u Libiji, on će cinično reći “Mi smo spasioci, ne ubojice“.


U filmu je, pak, najkonkretnije izražena politički kompetentna vijetnamska alegorija. Naizgled nadmoćnim Amerikancima na tuđem terenu tur će isprašiti neprijatelj koristeći džunglu kao vlastitu prednost. Intergalaktički, božanski “sudac, porota i krvnik“, Predator kažnjava specijalce za kolektivne američke grijehe Vijetnama. Društveno-politički komentar umio se, dakle, ostaviti i u blockbusteru osamdesetih. A možda je najsubverzivniji seksualni podtekst filma: lice “ugly motherfuckera“ izgleda poput vagine s kljovama.

Izvanzemaljac možda nije pokazao materinske instinkte kao matica u “Aliensima“, suprotstavljena poručnici Ripley (Sigourney Weaver) kao ljudskoj majki, no McT je s Predatorom vizionarski testirao muškost “švarcenegerskih“ junaka kastriranu u devedesetima. Pojava (pro)feminističkih heroina uzdrmala je prijestolje akcijskih “macho“ bogova.

Ideja iz vica o Rockyju Prilično je znakovito da je Schwarzenegger s lakoćom bacio na ruku baš Carla Weathersa, tumača boksača Apolla Creeda iz “Rocky“ serijala kojeg je Stalloneov Balboa porazio s velikom mukom u drugom dijelu. Ideja o “Predatoru“ potekla je iz vica koji je kružio Hollywoodom i Rockyja stavljao u ring s izvanzemaljcem nakon što je Stallone u četvrtom filmu (1985.) nokautirao gorostasnog Dolpha Lundgrena kao posljednjeg dostojnog ovozemaljskog protivnika. Tko je, u vječnoj borbi za sazviježđe akcijskog Hollywooda, dobio priliku da megdani s intergalaktičkim negativcem, jasno je u uvodu “Predatora“ kad Schwarzeneggerovo prezime osvane na ekranu prekrivenom sjajnim zvijezdama u svemiru. Jedna od tih zvijezda Predatorov je svemirski brod koji se poput “padalice“ svodi na Zemlju, u džunglu Centralne Amerike. I Predator je, dakle, imao svoj “zvjezdani“ trenutak/ulet u film, što ga je konačno lansiralo u sličnu bitku - za najjače čudovište celuloidne znanstvene fantastike s oponentom kisele sline, Alienom (“AVP 1&2“). Kao i antagonist “Alien“ serijala, lik Predatora je podjednako gadan (kad skine masku), no iznimno fascinantan negativac - mijenja boje kao kameleon, djeluje kao lovac i skuplja trofeje, ima razvijen kodeks za čast (ne ubija nenaoružane)...

Demon-lovac na ljudske glave Lik Anne (Elpidia Carrillo), lokalne taokinje američkih specijalaca, u jednoj sceni ispriča priču o Predatoru, “demonu-lovcu na ljudske glave“. “Kad sam bila mala našli smo čovjeka, iskasapljena. Stare žene u selu su se križale i pripovijedale čudne stvari. Nalazili smo još ljudi, neke odrane kože, a neke u još gorem stanju. To se događa samo za najvrućih godina“, kazala je Anna sugerirajući da Predatori već odavno posjećuju Zemlju. Navedenu mitologiju produbio je “Predator 2“ (1990.), lociran u urbanu džunglu Los Angelesa: ostarjeli Predator u finalu daje Dannyju Gloveru kuburu iz 1715., to jest “Alien protiv Predatora“ (2004.) u kojem su ljudi prije nove ere Predatorima u čast gradili piramide, štujući ih kao - božanstva.

Mogućnost 'prometejevskog' prednastavka Nije isključeno da se, nakon neuspješnog trećeg dijela nazvana “Predators“, a po uzoru na “Prometheusa“, snimi i prednastavak “Predatora“, te istraži “mutne“ događaje koji su prethodili McT-jevu filmu. Moguće je da je vrhuška CIA-e znala za postojanje Predatora i poslala zelene beretke da ga uhvate, ali upravo je on, a ne netko od gerilaca, “skinuo“ njihov helikopter (“pticu tragačicu“) s neba navođenom raketom, “zamršenom igračkom za divljake“. Konačno, agent CIA-e Keys (Gary Busey) u “Predatoru 2“ bjesomučno pokušava uloviti svemirca diveći se njegovoj “hi-tech“ opremi, sposobnostima za nevidljivost/kamuflažu i posjedovanju oružja za samouništenje snage omanje nuklearne bombe koja je na kraju izvornog filma pukla u obliku gljive porušivši “300 gradskih blokova šume“.

Revolucionarni posebni učinci Revolucionarni “fluidni“ specijalni računalni i optički efekti u sekvencama Predatorova nestajanja, evoluirali su koju godinu kasnije u “Bezdanu“ i “Terminatoru 2“. Utjecaj “Predatora“ zamjetan je i u nizu novijih filmova, primjerice u “Strancu“ s Jimom Caviezelom i “Špilji užasa“ Neila Marshalla. Čak su i redatelji s ovih prostora, Kristijan Milić (“Živi i mrtvi“) i Dejan Zečević (“Neprijatelj“), snimili metaforičke ratne drame pod određenim uplivom “Predatora“.

Kaubojski 'tko-prvi-potegne-okidač' duel McTiernanov film pun je izvanrednih scena i teško se odlučiti za najbolju. Svakako jedna od upečatljivijih scena je kaubojski “tko-prvi-potegne-okidač“ duel Dillona i Predatora. Impresivan je i momenat kad se uloge lovca i lovine zamijene, pa ranjeni Predator puca napamet u svim smjerovima, kao nekoć zelene beretke i specijalci, osvjetljujući noć nad džunglom hicima iz svog topa. Posljednja trećina filma osobito je izvrsna, režirana hrabro takoreći bez ijednog dijaloga. “Predator“ u tim trenucima govori samo dojmljivim slikama, a pojedinim kadrovima, poput krupnjaka Schwarzeneggerove glave namazane sivim blatom i njegovih bijelih očiju u opreci s crvenom krvlju, ostavlja dojam “crno-bijelo-u-boji“ eksperimentalnog filma. Kolor će, pak, grunuti do daske u nadrealističkim, prijelomnim prizorima snimljenima iz Predatorove optike. Ne računajući Terminatora, Predator je prvi filmski monstrum s vlastitim pogledom, što je svakako uslojilo njegov lik i djelo.

Geneza 'The Expendablesa' U "Predatoru" je, kao i u "Rambu II", eksplicitno spomenut izraz "expendable" na temelju kojeg je Stallone snimio akcijski "guys-on-a-mission" spektakl "Plaćenici" (2010.). Dillon govori Dutchu da su on i njegovi specijalci "potrošna roba", što je ovaj zanijekao, za razliku od Ramba koji je samog sebe tako nazvao. Zanimljivo, Predatora je isprve "glumio" Jean-Claude Van Damme, no napustio je set filma nezadovoljan što nije mogao dobiti ulogu jednog od komandosa. Dvadeset i pet godina kasnije, Van Damme će dobiti priliku za revanš sa Schwarzeneggerom - u nadolazećem blockbusteru "The Expendables 2" on igra glavnog negativca Jeana Villaina.