Gledajmo realno, “The Equalizer“ je bio stilizirani akcijski film Stevena Seagala s oskarovcem Denzelom Washingtonom u glavnoj ulozi modernog “utjerivača pravde“ Roberta McCalla. Da je opstao u kinima sve do desetih godina 21. stoljeća, a ne završio u ropotarnici direktno-na-video akcića, Seagal bi vjerojatno glumio u “Pravedniku“ i imao “slow motion“ vizije pred-akcije novovjekog Sherlocka Holmesa kakve akcijski dojmljivo vizualizira Washingtonov kućni filmaš Antoine Fuqua (“Dan obuke“, “Sedmorica veličanstvenih“).
Redatelji filmova “Iznad zakona“ (Andrew Davis), “Utjerivač pravde“ (John Flynn), “Otporan na metke“ (Bruce Malmuth) i “Žigosan za smrt“ (Dwight H. Little), kvarteta najboljih Seagalovih ostvarenja mimo “Opsade“, posezali su za usporenim pokretima, ali ne na taj način jer se takva “slo-mo“ stilizacija nije tražila. Danas se traži pa joj se Fuqua vraća i u nastavku, prvom u Denzelovoj bogatoj dugogodišnjoj karijeri. Fuquina režija i Washingtonova gluma uzdižu “Equalizere“ iznad većine Seagalovih filmova s kraja osamdesetih/početka devedesetih (Davisov “Above The Law“ je ipak “above the law“), ali to ne znači da oni nisu upravo to.
“Pravednik 2“ kao da prihvaća epitet “seagalovski“ pa je Denzel okrutan kao “Stevo“, gotovo sadistički nasilan u egzekuciji negativaca ponašajući se na mahove poput akcijskog Michaela Myersa kad uzme nož u ruke. Slomljeni prsti, ruke i noge, iskopane oči, proburaženi stomaci, glave nadomak dekapitacije… Nešto tako smo navikli od Seagala, ali Washington ni u jednom svom akcijskom filmu (“Ricochet“, “Tjelesna straža“…) nije bio tako surov, čak ni u Fuquinom prethodniku u čijem je finalu postao ratnik iz prodajnog centra naoružan bušilicama.
Glavnog negativca Washington će riješiti u ekstremnoj maniri Seagala iz finala “Marked For Death“. Vidjeti Washingtona u sličnim scenama svakako pogoduje netipičnosti “Equalizera 2“, koliko god film bio tipičan u akcijskom smislu stare škole osamdesetih s neposrednošću u verbalnom i inom izričaju (“Ubili ste mi prijateljicu, sad ću ja ubiti vas!“, “Pogrešno je zaratiti s nama… Vi ste zaratili sa mnom!“). A kad imate Denzela pred kamerom, odnosno vrsnog dramskog glumca njegova kalibra, dvostrukog oskarovca pače, jasno je centralni pravednički lik mora imati karakterizaciju uz sklonost šlagvortima (“Ja sam ti otac, samo ti mama to nije rekla“). I ima.
Solidna uvodna sekvencija odvodi McCalla vlakom prema Istanbulu kako bi “ekvalizirao“ zlostavljača-otmičara kćeri majki Amerikanki. Polagani, “slow motion“ zum do McCallova oka signalizirat će akciju u kupeu nakon koje slijedi lekcija o dvije vrste boli, onoj koja boli i onoj koja mijenja. Navlakuša da će McCallove avanture postati međunarodne i da će on po svijetu ispravljati krivde pokazuje se lažnom. McCall se vraća u Ameriku gdje radi kao vozač “uberovskog“ taksija. Vinjete njegovih susreta s putnicima daju socijalni kontekst “Pravedniku 2“ (jedan od njih ide u Irak) i prilično su dobre.
Isto vrijedi i za njegov mentorski odnos s mladim crncem slikarskih poriva Milesom (Ashton Sanders; “Moonlight“) kojega, načitan kakav jest (u nastavku čita knjige “Između svijeta i mene“, “Siddharta“ i “U potrazi za izgubljenim vremenom“), podučava mudrostima tipa “čovjek i pištolj nisu isto“ kako ne bi završio u lokalnoj bandi. Hoćemo reći, sad kad bolje upoznajemo lik koji ovako ili onako pomaže ljudima kako bi “ispunio rupu u srcu“ (bio vođa tima specijalaca, ubijao za boga i domovinu, žena mu umrla), mogli bismo gledati Washingtona samo kako vozi taksi i daje Milesu savjete, ne nužno i da kao brutalna moralna vertikala sređuje negativce odbijajući ih poštediti “pravedničkih sranja“.
Žanrovski normativ, predvidljiv poput identiteta primarnog negativca, mora se, međutim, poštovati. Ipak, lišen akcijskog elementa iznenađenja prethodnika u vezi lika pravednika i njegova djela, Fuqua sporo bilda akciju nakon druge scene kad McCall odluči održati bukvicu nekim tipovima koji su mu u taksi ubacili zlostavljanu i nadrogiranu djevojku, što će napraviti za točno 29 sekundi (štoperica uključena) ne računajući “sherlockholmesovsku“ dedukciju kako bi se stvar mogla odigrati (boca pive se stavlja na stol, sjecka kokain…). Odnosno, Fuqua priprema teren za doslovnu i simboličnu oluju koja će u nahrupiti u trećem činu nakon što McCall krene u “death wish“ osvetu ubojicama njegove jedine prijateljice Susan (Melissa Leo).
Oluja, ona doslovna, daje “Equalizeru 2“ prizvuk blockbustera u završnici. Možemo čuti kako su producenti Fuqui sugerirali da film mora biti dvostruko veći od prethodnika, što i jest, od toga da Denzel sada u rukama ima dva pištolja, do finalnog “setpiecea“. No, Fuqua se izborio da pravda bude zadovoljena i “Pravednik 2“ ostane klasični akcić sa završnim obračunom koji je zbog olujna vjetra samo malko spektakularniji, ne “brže, više, jače“ blockbuster, premda McCallove sposobnosti (šesto čulo) koketiraju sa superjunačkima. Miles će, na koncu, crtati McCalla kao superjunaka koji ne leti, ali zna stvari prije tebe i vozi crni malibu. On je čovjek pravde. Pravednik.