StoryEditor
KolumneGrozno zapušteni velovaroški trg Šperun napokon obnovljen, ali...

Pjaceta kao iz bajke, a opet ni to ne valja

Piše Damir Šarac
14. prosinca 2019. - 00:59

Jedini velovaroški trg, Šperun, ime je dobio po zapadnome polubastionu što je s jugozapada zatvarao obrambeni bedem izgrađen sredinom XVII. stoljeća. Podrijetlo toponima je venecijanizam “sperone” koji se upotrebljavao u pomorskoj terminologiji sa značenjem: kljun broda.


Šperun je godinama bio u funkciji divljeg parkinga za dvadesetak auta i kombija, opskrbni punkt za butige i restorane, mjesto doista ukletog izgleda i sadržaja na čijem je vrhu rodna kuća slikara Emanuela Vidovića. Sva ta limena gužva stvarala je dojam nelagode i opasnosti za pješake.

Neka i napokon!

Toga gadnog prizora više nema, odnedavno je Šperun postao popločana pjaceta u retro stilu prema projektu Ede i Duje Šegvića, a Grad je u uređenje uložio 1,66 milijuna kuna.

Kad je riječ o arhitektu Šegviću, nepopravljivom štovatelju i vrsnom poznavatelju splitske arhitektonske – pučke i građanske – baštine, poznatom po projektu Matejuške, mandrača s dušom i tilom za građane, ali i neobične Zelene katedrale u Prološcu, činilo se da neće bit greške.

Predviđena je obustava prometa, sadnja “muških” murvi koje ne šporkaju a daju sjajnu hladovinu, te naših uobičajenih pelegrinki kojima odgovara splitsko tlo te popločanje partera, šentade, rasvjeta i fontanica.

Od svih komunalnih elemenata, a malo se tome pridaje pažnja, najvrednije je zelenilo: riječ je o takozvanom “zelenom džepu”, čija je formula već desetljećima prakticirana u ozbiljnim gradskim sredinama na zapadu.

Jednostavna je filozofija: gdje god nađeš zgodno mjesto, ti stablo usadi. Na taj se način stvaraju zelene, hladovite oaze koje, osim što mijenjaju jednoličnu gradsku vizuru, snižavaju temperaturu područja, oplemenjuju sredinu i općenito daju “duševniji” izgled četvrtima u kojima su posađena.

Ovaj pristup trebao bi postati splitska strategija, budući da nam nasušno nedostaje zelenih površina, pa ako već nemamo nego dva ili tri parka i perivoja (sramotno malo), valjalo bi stabla saditi gdje god ima metar prostora. To je čista petica Šperunu!

Na površini od 824 četvorna metra nastala je pješačka zona sa središnjom pjacetom za javne događaje, druženja uz ćakulu i odmor, a usporedno će se obnoviti i kameni pločnik Tomića stina, ulice koja povezuje Trumbićevu obalu i Šperun.

Šperun je saližan bračkim “veseljem” i mosorskim dolitom, postavljeno je osam šentada, rasvjeta i pločnik, česma kao spomen na onu iz 1880., koja u pločniku čuva spomen na staru oktogonalnu, zamijenjeni su stari vodovodni priključci i cijevi, promijenjene elektroinstalacije i trafostanica.

Trg osvjetljava pet ferala s istočne strane i dva kandelabra. Eto tako izgleda, pa da znaju oni kojima je hladno za prošetati i vidjeti. Reklo bi se, neka i napokon.

Ali priča tu nije završila, prvih dana uoči subotnjeg otvaranja nije bilo lako šjor Edi proć kroz Varoš. Štopavali su ga prigovarači, naši splitski, jer nema stvari koja se u ovome gradu može napravit a da barem polovici nije krivo.

Ne možeš sjediti

U nekim su stvarima u pravu, treba priznati, premda nije sve na projektantu. Recimo, invalidne osobe ne mogu uz Šperun. Granitne kocke na trgu tako su loše postavljene da je to milina, ima bit da više nitko ne zna slagati kocke na tradicionalnu “ventulu”, pa ih onako uvaljaju u beton, bez ikakvoga reda i zanata.

A sa strane se kolicima ne može jer skroz dolje između palače Bajamonti-Dešković i crkve svetoga Frane nema rampe na pločniku, a ta se rampa stavi u jedan radni dan. Ali nema.

Zamjeriti se može i što su šentade kamene, a ne drvene, pa se na njima ne može sjediti veći dio godine. Po onoj latinskoj “Mensibus eratis supra lapidem ne sedeatis – Ne sjedi na kamenu u mjesecima koji imaju slovo r”, što znači da se na njima može bez straha po mijur, bubrige, prostatu i ženske organe sjediti samo od maja do augusta!

Malo za naše užance. Jednak je problem i u Đardinu. Imaš perivoj a nemaš di sist. Ali u zadnji čas doznajemo da ipak na šperunske dolazi drveni profili. Odlično.

Retro kandelabri su montirani na kamenome postolju, za što nije bilo potrebe. Najviše se grinta oko fontane. Premda je Split podijeljen oko faksimilne obnove Monumentalne fontane napodan Prokurativa i ta je rasprava već došla “na nože”, isti ti koji se bune protiv Bajamontuše ispalili su na živce kad su vidjeli da je na Šperunu postavljen mali kameni bucal, sa špinon za ljude i vaškon za pase i maške. Da se voda štedi, a ne proliva.

E sad se stvorila buka kako je ta česma mala, mižerjasta, i da zašto nije onakva velika na kakvoj su korteđavali Ferata i Marjeta iz Veloga mista. Da se stavila ta, Šperun bi koštao duplo više i opet ne bi valjalo. Našli bi se drugi koji bi govorili: “Nismo više u devetnajstome viku pa da nan triba velika funtana za punit maštile i lavadure!”

Nije se rodija ko bi Splitu ugodija. Ali isto tako nije se rodija ni ko ne bi u Splitu radeći nešto falija. I premda će Šperun svakako biti nova vrijednost Veloga Varoša, šteta je što će nas ovih par sitnica bosti kao kljun broda po kojem je Šperun dobio ime. Još najmanje par mjeseci, kratke smo mi pameti.

Izdvojeno