“Giljotina. Zvuči francuski.“ – “Pirati s Kariba: Salazarova osveta“ (2017.)
Lud si. Hvala bogu na tome, jer da nisam, ovo vjerojatno ne bi nikad upalilo. Ovaj citat iz trećih “Pirata s Kariba“ (“Na kraju svijeta“) sažimao je čitavu trilogiju i Jacka Sparrowa u izvedbi Johnnyja Deppa, dakle jedan od najpopularnijih serijala i likova 21. vijeka. Da Jack nije bio onako ludast otkako je uplovio u luku na vrhu jarbola tonuće barke u “Prokletstvu Crnog bisera“, tko zna bi li trilogija zaplovila do vrhova novomilenijske gledanosti. No, s daljnjim nastavcima, “Nepoznatim plimama“ (2011.) i tekućom “Salazarovom osvetom“, Jack je lud čisto ludosti radi.
Tako je napisan i glumljen. Njegova pripita akcijsko-komična blesavost je povrh toga ušla u repeticiju manirističke bedastoće i dosegnula rub horizonta u zalazu sunca. Na određeni način, Sparow je zatočen kao brod u (vlastitoj) boci, poput njegova Crnog bisera. U film, doduše, ulazi primjereno nekadašnjem sebi. Vidimo ga kako leži pijan usred trezora nove, netom otvorene banke s bocom ruma i nečijom ženom, nedvojbeno obljubljenom. “Ovo nije bilo u planu“, promrmlja.
Međutim, nastavak scene radi na tome da poništi klasičnog Jacka i pretvori ga u takmaca junacima “Brzih i žestokih 5“ - Sparrow i njegovi pajdaši vežu trezor za konje, ali usput potežu i vuku cijelu banku (!) uskim uličicama gradića. Kako spektakularna jurnjava traje i banka ruši sve ispred sebe, od mostića nadalje, zlatni novčići ispadaju po drumu i u epilogu će ostati samo jedan. Ispada da će ta scena biti metafora cijelog filma “Pirates Of The Carribean: Salazar's Revenge“.
Kreativnost “Salazarove osvete“ brzo se prazni i ostaje na nekolicini zlaćanih ideja/realizacija, ma koliko proračun ne presušuje do odjavne špice. Recimo, izvrsna je akcijska “slapstick“ scena s giljotinom, dostojna imaginacije Charlieja Chaplina i Bustera Keatona. Sparrow je zatočen u rotirajućoj giljotini koju centrifugalna sila klati gore-dolje i svaki put samo što ga za dlaku ne sjecne po vratu i dekapitira. Možda je ovo i najbolja scena čitava serijala, otjelovljenje zabavnog parka, čak i ispred Jackova “štapić-ražnjić“ pada niz liticu u dvojki (“Mrtvačeva škrinja“).
Prema tome, osobito žalimo što redateljski dvojac Joachim Sandberg-Espen Sandberg (“Kon-Tiki“) nije do kraja filma demonstrirao takvu zaigranost na tragu prvih dvaju izdanaka franšize “Pirati s Kariba“, već je zacrtao kurs u smjeru budžetirana spektakla računalno generirane slike trojke i četvorke. Imamo “zombificirane“ morske pse kadre iskočiti iznad površine i grickati u prazno poviše Jackove glave, kao i rastvaranje mora u stilu Mojsija kad se uporabi Posejdonov trozubac koji može prekinuti kletvu Willa Turnera, junaka prvih triju filmova.
Povratnik u serijal Orlando Bloom nalazi se u maloj ulozi, Keira Knightley još u manjoj, budući da je “Salazar's Revenge“ više tzv. reboot ili remake nego nastavak, otprilike kao “Star Wars: The Force Awakens“, nekakvo predavanje štafete novoj generaciji glumaca i publike da zaplove sa Sparrowom. Prokleti pirati predvođeni osvetom gonjenim Salazarom (oskarovac Javier Bardem) nakon što ih je Sparrow pretvorio u vojsku živih mrtvih, Jackovo udruživanje s mladim parom pustolova, Willovim sinom Henryjem (Brenton Thwaites) i astronomkinjom Carinom Smyth (Kaya Scodelario) koji trebaju njega i njegov kompas, avanturističko-fantazijska potraga za mitskim blagom s moćima da skida prokletstva i onaj tko ga drži u rukama vlada morem…
Dosta toga je navlaš isto, samo manje svježe nego prije i scenaristički zapetljanije (tko će koga preveslati?), s nizom otegotnih proizvoljnosti (Salazar i njegovi duhovi iz nekog razloga ne mogu kročiti na kopno, ni kad budu “oslobođeni“). Kapetan Jack više ne plovi po neistraženim vodama, ako zanemarimo “prequel“ scenu stavljenu u film da prikaže korijene Salazarove osvete i prikloni se trendu digitalnog botoksiranja glumaca (Depp kao mladi Sparrow). Digitalija je oruđe kojim se Rønning i Sandberg obilato služe, od otoka kao odraza zvjezdanog nebeskog svoda, preko CGI sidra kako visi usred Posejdonove grobnice, do Salazarova raspadajućeg tijela i kose što pleše s pikselima i tvori još jednu Bardemovu pomaknutu frizuru nakon “Nema zemlje za starce“, ali ne i tako moćna negativca, unatoč načelnoj zanimljivosti da poštedi uvijek barem jednog čovjeka jer “mrtvi pripovijesti ne pričaju“.
Salazar je računalna varijacija Bardemova Silve iz “Skyfalla“, inferiorniji Barbossi (Geoffrey Rush) i Davyju Jonesu (Bill Nighy), njegovom bratu po kompjuterskim pikselima. I rumeni “dopplegangeri“ Blooma i Knightley, glumaca koji su u izvornoj trilogiji davali balans neuravnoteženostima Deppova lika, nisu na nivou, premda je Scodelario prilično raspoložena i daje sve od sebe. Napokon, Jack više baš i nije Jack, pa ni “džek“. “Jesi li ti onaj Jack Sparrow“, pitaju ga u filmu. U stanju prolongirana pijanstva on se uzaludno trudi “postati što je nekoć bio“ do zadnje kapljice ruma, a Rønning i Sandberg snimaju sve što mu padne na pamet. Usidreni oko Sparrowa, “Pirati s Kariba 5“ počesto se drže se krilatice “što na umu, to na rumu“. Diži sidro. Pripovijesti je došao kraj.
Beatles vs. Stones
Nakon što je Keith Richards, gitarist Rolling Stonesa u trećim i četvrtim “Piratima“ odigrao ulogu Jackova oca, kapetana Teaguea, u petom filmu se kao njegov ujak pojavljuje Paul McCartney iz Beatlesa. Dobra baza, ali čisto da raspiri Beatles vs. Stones rasprave, ništa više, a razliku od Richardsove uloge. Johnny Depp je, podsjetimo se, upravo u njemu pronašao jednu od inspiracija za lik Sparrowa.