Svakidašnjica života sa svim svojim rutinama i potankostima biva udvostručeno pretvorena u umjetnost u filmu “Paterson“. Naslovni lik, vozač busa i pjesnička duša Paterson (perfektni Adam Driver), transkribira svakodnevicu u modernu poeziju. On zapisuje pjesme u vlastitom stihu bez rime - “Ljubavna pjesma“, “Još jedna“, “Bundeva“, “Pjesma“... - na prazne stranice tajne bilježnice kad god uhvati slobodnog vremena u pauzama od điravanja busom ulicama malog zaspalog grada u američkoj državi New Jersey, također imena Paterson.
Prazna strana nudi najviše mogućnosti ako će se ispuniti odgovarajućim riječima. Isto vrijedi i za filmski kadar vrijedan popunjavanja pravim prizorima. Patersonovo kreativno izražavanje i popunjavanje praznih strana veoma je inspirativno za legendarnog filmaša Jima Jarmuscha. Nadahnut Patersonovim životom od dana do dana, uvelike ispisanim poezijom, redatelj snima poetični art film nevjerojatna prizorna bogatstva, jedan od najpoetičnijih, najosobnijih, najiskrenijih i najboljih u svome bogatom opusu gdje se znade naći kalkulirano pozerskih i kulerskih naslova za festivalske hipstere.
U trenutku poetskog zanosa Paterson od šibica može zakrijesiti divnu “Love Poem“, bilo da su one neumorno spremne da se upale i možda pripale cigarete ženi koju voliš, prvi put. Ili da pjesnik sam postaje cigareta, a njegova žena šibica i obratno. Šibice i cigarete. Zvuči kao “Kava i cigarete“, naslov Jarmuscheva omnibusa o međusobno povezanim guštima mnogih svakodnevnosti. Tako se slažu Paterson i Jarmusch, kao kava i šibice s cigaretama.
Od Patersonova svakodnevna življenja i autorskog pisanja, s riječima izgovorenim u naraciji i otisnutima na kinoekranu, Jarmusch je kadar napraviti filmsku poeziju naizgled bez rime i čvrste strukture, a opet u vlastitom stihu i savršenom rimovanju s njegovim filmovima neužurbana ritma. Naoko obične stvari svakidašnjosti, poput vožnje gradskim ulicama, poprimaju veću metafizičku dimenziju čuđenja u svijetu promotrene očima dvojice poeta - režisera i njegova lika podjednako distinktivna stila režije i poezije.
Jarmusch je kao Paterson i prilagođava strukturu filma strukturi protagonistova života od ponedjeljka do ponedjeljka. Otvorenih očiju i ušiju prema svijetu oko sebe, obojica pronalaze nesvakidašnje u svakidašnjem, stvaraju umjetnost iz užitka življenja, da bi svoju prilično sretnu i zadovoljnu rutinu egzistencije načinili još sretnijom. Kako Patersona supruga Laura (Golshifteh Farahani), kreativka u kuhinji s čežnjom za glazbenom karijerom koja preferira crno-bijele nijanse, savjetuje da napravi kopije pjesama jer bi trebale “pripadati svijetu“, kao što pripadaju one njegova uzora Williama Carlosa Williamsa, tako valjda i Jarmuschu netko bližnji govori da filmovima nadiđe vlastiti festivalski i “indie“ krug.
Ipak, i jedan i drugi odolijevaju široj pripadnosti preferirajući inspirativne momente samoće i (neobičnu) običnost s pripadajućim sitnicama što Patersonov život i Jarmuschov film znače, poput prolaženja pokraj tvornica i vodopada na putu do posla, osluškivanja razgovora putnika tijekom vožnje, primjerice o boksaču Hurricaneu Carteru, popravljanja nakrivljenog sandučića, izvođenja psa u šetnju i srkanja krigle pive u omiljenom kafiću za kraj radnog dana.
Koliko je Paterson naizgled ordinaran lik potvrđuje i činjenica da vozi obični bus, ne onaj zglobni, “na harmoniku“. No, iz ordinarnog nastaje ekstraordinarno. Jednako kao što crno-bijelo - od starog c/b horora koji Paterson i Laura gledaju u kinu do njezinih monokromnih odjevnih i inih kombinacija - može poprimiti sve boje ovoga svijeta ako ih zamiješa pjesnik, a komadići života postati komad filma.
Patersonove introspektivne pjesme započinju kao sastav za osnovnu/srednju školu na temu “Jesen u mom gradu“ (“Kad si dijete kad učiš tri dimenzije...“, “U našoj kući ima šibica napretek...“) da bi se postupno razvile u nešto više, iskreni i duboki opservacijski esej, meditaciju o ljubavi, svijetu, životu, s riječima u obliku megafona i prolaskom kroz trilijune molekula. “Kiša je stala. I ja sam stao“, piše Paterson. Jarmusch ostavlja “Patersona“ s novim praznim stranama i kadrovima na kraju ljubavne poeme poeziji i pjesnicima nakon koje više nećete istim očima gledati vozače busa. Nekoliko je buseva prošlo na putu od kina do doma. U svakom smo pogledom tražili Patersona za volanom.
Poeta i filmaš
Jim Jarmusch je imao pjesničke ambicije prije nego što je postao redatelj. Pjesnici su bili zastupljeni u njegovim filmovima. U “Down By Law“ lik Roberta Benignija je bio fan Whitmana, a onaj Garyja Farmera u “Dead Manu“ imao je strast za Blakeom.