Pssst, počinje film! Stišao je tako Quentin Tarantino gledatelje koji su se uskomešali kad su se slavni redatelj, John Travolta i Uma Thurman našli u publici canneskog kina na plaži. Ekipa "Paklenog šunda" (1994.) uveličala je 2014. projekciju u čast 20. rođendana kultnog filma.
Gledati "Pulp Fiction" u auditoriju zajedno s Tarantinom, Travoltom i Thurman, ali i Michaelom Madsenom ("Reservoir Dogs", "Kill Bill 1&2) te Danielom Brühlom ("Inglorious Basterds"), bilo je posebno kinoiskustvo. No, publika je ispoštovala Tarantinovo potraživanje za tišinom.
U kinu nije bilo blebetanja. Bilo je samo smijeha i pljeska na pravim mjestima. Ugodne tišine koja je koincidirala s dijalogom Mije Wallace (Thurman) i Vincenta Vege (Travolta) u filmu. Mia je spominjala "(ne)ugodnu tišinu" u restoranu "Jack Rabbit Slim’s", gdje ju je Vincent, kao suprugu šefa Marsellusa Wallacea (Ving Rhames), izveo vani na zamolbu da se brine o njoj u njegovoj odsutnosti.
"Znaš da si našao nekog posebnog kad možeš jebeno zavezati i osjećati se ugodno u tišini", rekla je promatrajući zaljubljeno Vincenta i pronašavši u njemu nekoga s kime ne mora nužno brbljati gluposti ili štogod već. "Pakleni šund" odgovara opisu nekog posebnog filma u koji se lako zaljubiti na prvi i svaki novi dvoznamenkasti pogled; u slučaju autora ovih redaka pala su tri gledanja samo od 2014. naovamo (Cannes, "Kinoteka" 2016. i netom u kućnom kinu).
Unatoč tome što je Godard radio nešto razmjerno slično godinama ranije, ovakav film se nije mogao vidjeti prije 1994., kad je trajno ušao u oko i uho, poput pjesme ubojitog refrena (dijalozi) koji se mogao izrecitirati naizust u podne i ponoć.
Tarantino kao da je poslušao Mijin savjet upućen Vincentu dok su njegovim crvenim kabrioletom klizili prema restoranu. Ne budi "square" ili razmišljaj izvan kutije. I razmišljao je Tarantino "izvan kutije", premda je u postmodernu kutiju strpao gotovo sve što je ikad pogledao u životu živeći (za) film.
"Pulp Fiction" nema veze sa stvarnosti, samo filmom, budući da je Tarantino još i više u odnosu na Hitchcocka servira "kriške kolača", ne "kriške života". Zanesenost filmom, kinematografijom, zarazna je u "Pulp Fictionu" koji 25 godina kasnije još uvijek djeluje poput svježe, iz hladnjaka izvađene injekcije adrenalina ravno u komatozno srce (Mije, gledatelja) kao onda.
Kad Jules Winnfield (Samuel L. Jackson) zavitlava partnera kako ima spoj sa šefovom suprugom, Vincent odgovara da je to "kao da prijateljevu ženu vodiš u kino" ili, dodajmo, videoteku s obzirom da je u jednoj Tarantino i radio. Vincent i Mia nisu otišli u kino ili videoteku, ali kao da jesu.
"Jack Rabbit Slim’s" je filmska memorabilija pedesetih i šezdesetih (plakati "Napada divovske žene" itd.) u kojoj će se rekreirati scene iz filmova, od Merlinkine podignute haljine iz "Sedam godina vjernosti" do plesa Marcella Mastroiannija i Barbare Steele u "Osam i pol" tijekom natjecanja u "twistu".
S takvim autoreferencijalnim, intertekstualnim i metafilmskim pristupom kinematografiji i popkulturi Tarantino je snimio jedan od najutjecajnijih filmova dekade, ako ne i najutjecajniji, reklamiran sjajnim plakatom s Umom Thurman kao Mona Lisom devedesetih.
Postmoderne pozajmice svega i svačega, hibridna žanrovska narav, odnosno unutrašnji i vanjski "(hyper)linkovi" postali su filmski i popkulturni normativ. Takva je bila struktura "Pulp Fictiona" s razbijenom, nekronološkom, kružnom naracijom koja se presijeca i (is)prepleće, tvoreći od nekoliko vinjeta/filmića jednu veću cjelinu/film.
Od Altmana je Tarantino na svoj način preuzeo "preklapajuću" dramsku "short cuts" strukturu, ali ne i dijaloški "overlapping". Dijalozi su njemu predragocjeni da bi se preklapali i na svako novo gledanje postaje jasno da su upravo oni temelj (is)trajnosti "Paklenog šunda", stavljeni u usta sjajnih glumaca koje Tarantino evidentno voli gledati i režirati.
U početku bijaše riječ/konverzacija pa onda situacija (nerijetko suluda, od tostera kao okidača za rešetanje do Zedova dućana kao paravana za "Oslobađanje") i naracija kreirana da dopusti važnim likovima ubijenima u trećem segmentu da se pojave u četvrtom (malo krvavi, ali zdravi) i naizgled odšetaju iz filma živi, iako su mrtvi, tj. likovima koji otvaraju film da ga i zatvore (Pumpkin i Honey Bunny u izvedbi Tima Rotha i Amande Plummer).
Likovi u filmu govore o više ili manje banalnim stvarima poput hamburgera ("Royale" sa sirom), seksualne intimnosti ("Masiranje stopala i guranje jezika u onu stvar nije isto")..., a rade to kao eruditi da bi ih mogli slušati satima dok pretvaraju riječi u roman "pulp" poezije.
Oni nisu govorili (u) akcijskim "one-linerima" devedesetih, premda je Tarantino pred kamerom držao jednog od kraljeva te forme Brucea Willisa u izvrsnoj ulozi boksača Butcha i dao mu uzi i katanu u ruke, ali i jedan od najcitatnijih dijaloških pasaža. "Čiji je to motor? To je chopper, dušo. Čiji je to chopper? Zedov! Tko je Zed? Zed je mrtav, dušo. Zed je mrtav...".
Naprotiv, oni razvijaju diskusiju i spremni su definirati "pilot" TV serije i izbiflati povijest zlatnog sata koji se prenosi s generacije na generaciju. Julesovo recitiranje odlomka iz Biblije (Ezekiel 21.17, "Put pravedna čovjeka...") prije nego nekoga pošalje Bogu na vrata stvar je opće kulture, kao i Pumpkinovo "Everybody be cool, this is a robbery..." praćeno s "Misirlou" Dicka Dalea, "trade-mark" pjesmom filma uz Urge Overkillovu "Girl, you'll be a woman soon".
Monolog Christophera Walkena o tom zlatnom satu, odnosno svemu što je Butchov otac morao napraviti u ratnom zarobljeništvu da ga on dobije, ulazi u anale (potonja riječ je ciljano odabrana). Sam Tarantino kao Jimmie ima najmanje jedan briljantan momenat ("Jesi na mojoj kući vidio znak 'Skladište mrtvih crnaca'?"), a Wallace barem dva ("Ode li Butch u Indokinu, želim crnju u zdjeli riže spremnog da ga ucmeka", "Prilično sam jebeno daleko od O.K.").
Način kako je Tarantino snimio Wallacea u njegovoj prvoj sceni sumira film i potvrđuje da je uhu ugodna spika čak i važnija od filmofilske slike. Kamera je fiksirana na Butchu, on stoji i pozorno sluša Wallacea kojeg (isprve) ne vidimo, ali čujemo što govori. Da zatvorite oči i samo slušate likove kako govore, film bi jednako dobro funkcionirao. Njihove riječi su pravi soundtrack "Pulp Fictiona".
Zlatna palma i Oscar
Žiri na čelu s Clintom Eastwoodom dodijelio je Tarantinu Zlatnu palmu, iako se očekivala pobjeda Kieslowskog ("Tri boje: Crveno"). Tarantno je dobio i Oscara za originalni scenarij napisan s Rogerom Avaryjem. Na dodjeli Oscara dominirao je tada "Forrest Gump".