“Otvori oči, braco, širom ih otvori“, traži mladi nasilnik Alex (Malcolm McDowell) od starijeg pisca Alexandera (Patrick Magee). On i njegovi “droogovi“ provalili su u piščevu kuću, oborili ga udarcima na pod i spremaju se silovati gospođu Alexander (Adrienne Corri) pred njegovim bespomoćnim očima. Pritom Alex imitira Gene Kellyja i pjevuši “Singin' In The Rain“, a redatelj Stanley Kubrick scenu primitivnog “turbonasilja“ orkestrira uzvišeno artistički, gotovo poput plesne točke iz poremećena mjuzikla snimljena u interijeru futurističkog SF-a, ambijentiranog u neodređenu budućnost na razmeđi totalitarizma i anarhije.
Audiovizualne kontradikcije između niske i visoke kulture zamjetne su i kasnije u “Paklenoj naranči“ (1971.), Kubrickovoj simfonijskoj orgiji ultranasilja koja je bila svojedobno najkontroverzniji i najzabranjivaniji film u povijesti. U sličnoj invaziji na dom svira Rossini i “The Thieving Magpie“ dok Alex terorizira i na koncu ubija sredovječnu gospođu s mačkama (Miriam Karlin) “važnim umjetničkim djelom“ u obliku golema falusa. Identična Rossinijeva skladba je glazbena podloga i za scenu obračuna “droogova“ s Alexovim suparnikom Billy Boyjem (Richard Connaught) i njegovim banditima koji su, pripravni za “malo dobrog unutra-van“, napastvovali neku “devotchku“ u napuštenom kazinu vrlo nalik teatru. Ludwig Van (Beethoven) je, pak, zvučna pratnja “filmu o nacističkim logorima“, tj. propagandnom crno-bijelom “Trijumfu volje“.
Njegova “slavna Deveta“ vizualizira Alexove nasilne fantazije kad mu se pred očima, na vlastitom kinoplatnu, vrte “prekrasni (filmski) prizori“ vješanja mlade u vjenčanici iz vesterna “Cat Ballou“, obrušavanja stijena na praljude nakon erupcije vulkana iz povijesnog “Creatures The World Forgot“, kao i zamišljaji samoga sebe s vampirskim očnjacima Drakule. Kubrick nasilje postavlja na kazališne daske i seli na ekrane, najprije one u Alexovoj glavi, zatim i u privatnoj kinodvorani, tipujući na ljudsku ovisnost o gledanju i portretirajući društvo i umjetnost, pa i njegov “Clockwork Orange“, kao refleksiju stvarnosti, a samu stvarnost kao “kubrickovski“ estetiziranu predstavu i film u očima protagonista.
Sav film se ogleda u gledanju, počevši od Alexova luđačkog pogleda od kojeg se kamera odmiče unatrag u prvom kadru. “Boje stvarnog svijeta izgledaju kao prave kad ih gledaš na ekranu“, čudi se Alex gledajući prvi film tijekom nove, pokusne terapije na koju je pristao u zamjenu za zatvorsku kaznu. Radi se o “Ludovicovu tretmanu“, načinu (suz)ubijanja zločinačkog nagona i pretvaranja zlih u dobre od strane kaznenog sustava totalitarnog državnog aparata, vladinu obliku pranja mozga i dehumanizacije ljudi čije smo jednako razorne dosege nakon “Paklene naranče“ iskusili i u “Full Metal Jacketu“. Prilikom sadističke “brainwash“ rehabilitacije sadističkog kriminalca Kubrick radi ironičnu (a)simetriju Alexova zahtjeva od pisca s početka teksta (svjedočenje nasilju širom otvorenih očiju), ekvivalentnu njegovu oku sa i bez umjetne trepavice.
Sad je Alex taj koji “(širom) otvara oči“. Doktori će ga posjesti na stolac za mučenje ispred velikog ekrana - sputan je u luđačkoj košulji, njegova glava čvrsto fiksirana u kacigi iz koje vire žice, kapci su mu razvučeni tako da nikako ne može zatvoriti oči ni skrenuti pogled od najokrutnijeg nasilja ispred sebe kakvo je i sam, pred piscem i drugim žrtvama, prakticirao u svojoj stvarnosti, a koje kod zdravih ljudi izaziva mučninu i traumu. “Prikazivat ćemo ti neke stare filmove“, najavi liječnica Alexu. “Kao u kinu“, pita Alex. “Tako nekako“, dočeka ga ona. “Povremeno volim 'lukati' stare filmove“, veselo će on, nesvjestan što mu predstoji na privatnoj projekciji u kinu kakvo prije nije vidio, jednako kako ni gledatelj nije prethodno kušao nešto kao što je Kubrickov vitamin C - “Clockwork Orange“.
Prvi film Alex kritičarski kategorizira kao profesionalno djelo poput onih snimljenih u Hollywoodu, a snimljen je poput “Paklene naranče“, kao da ga je režirao on sam, odnosno Kubrick – čopor delikvenata u bijelom, na tragu njegovih “droogova“, mlati nekog nesretnika dok iz njegova tijela ne potekne “vino“. U drugom filmu Alex gleda grupno silovanje jedne djevojke na livadi i u toj se sceni možda najbolje ogleda Kubrickovo vizionarstvo u satiričnom i alegorijskom adresiranju (filmskog) nasilja. Scena seksualnog turbonasilja, naime, izgleda kao da dopire iz nadolazećih horora poput “I Spit On Your Grave“, jednako kao što makljaža s Billy Boyem utire put budućim duelima šarenih bandi u “Warriorsima“.
U metafilmskom “A Clockwork Orange“ kino i film služe kao rehabilitacijska terapija u službi izazivanja averzije od nasilja, lijek protiv kriminala i (ne)humana forma/mjera (pre)odgoja za Alexa, ali i gledatelja koji je isto podvrgnut dotad najekscesnijem obliku naglosti na velikom ekranu. Alex sa smiješkom zaključuje “Da, bio sam izliječen, i te kako“. Nasilje rađa novo nasilje. A utjecajna “Paklena naranča“ je, osim spomenutih, iscijedila “Pse od slame“, “Oslobađanje“, Tarantinove filmove… sve prizore torture ozvučene veselom glazbom, koračanja bandi u “slow motionu“ i ubrzane scene partijanja/seksa na montažnom “speedu“. Da, bili smo izliječeni, i te kako.
Rolling Stonesi zamalo u ulogama 'droogova'
McDowell je, navodno, odmah imao dojam da su snimali crnu komediju, a nominiran je za Zlatni globus za ulogu Alexa. Međutim, kritika u ono doba nije shvatila “A Clockwork Orange“. Veliki Roger Ebert nije skrivao prijezir prema Alexu i film je o(t)pisao kao paranoidnu desničarsku fantaziju koja paradira kao “orvelijansko“ upozorenje i slavi protagonistovu zlobu. No, Akademija je prepoznala vrijednost i vizionarstvo “Paklene naranče“, nominiravši je za četiri Oscara, računajući kategorije najboljeg filma, režije i adaptiranog scenarija prema romanu Anthonyja Burgessa. Film je proslavio McDowella, dok je malu ulogu mišićava piščeva njegovatelja ostvario budući Darth Vader – David Prowse. Nevjerojatan zvuči podatak da su u ulogama “droogova“ bili razmatrani Rolling Stonesi.