Neshvatljiva je odluka hrvatskih kinodistributera da ne otkupe jedan od najatraktivnijih prošloljetnih hitova, od kritike podcijenjeni “47 Meters Down“. Filmovi o morskim psima i ljeto slažu se još tamo od polovine sedamdesetih i “Ralja“ koje su potjerale kupače na suho, preko “Dubokog modrog mora“ na prijelazu milenija, do preklanjske “Opasnosti iz dubine“. Potonji film, izvorna naslova “The Shallows“, bio je užitak gledati u splitskom Ljetnom kinu “Bačvice“, 4D doživljaj bez 4D-a (neposredna blizina mora, prijeteći soundtrack valova, svjetlosni bljesak lanterne).
Prilično slično ljetno kinoiskustvo mogao je priuštiti i sestrinski “survival“ triler “47 Meters Down“, ali avaj - umjesto da se do kraja prošlog ljeta pojavi u kinima, tek je ove zime premijerno osvanuo kao atrakcija u “online“ videoteci, naslovljen “Pakao pod morem“. Nemojte da vas smetne hrvatski naslov i odbije mogućnost gledanja filma na malom ili manjem ekranu - “47 Meters Down“ polaže ispit tenzičnosti i u kućnom kinu usred zime, daleko od mora, bez mogućnosti da odlaskom na kupanje/plivanje/ronjenje nakon gledanja testirate kako zapravo djeluje.
Film je sav u grčevitoj pa i metafizičkoj režiji, poput ipak superiornije “Opasnosti iz dubine“ s kojim ga se može maratonski spariti (i hoće; slutimo da je londonskom “Prince Charles Cinema“ pala ta ideja na pamet). “The Shallows“ je jin njegovom jangu i obratno. Taj je film pratio preživljavanje surferice Blake Lively nasukane na grebenu s velikom bijelom psinom između nje i obale meksičke plaže udaljene nekih 200 metara i odvijao se većinski iznad površine mora. Ovaj većim dijelom boravi ispod površine meksičkog mora na dubini od 47 metara gdje će u kavezu zapeti sestre Mandy Moore i Claire Holt. U oba filma na snazi je goli opstanak ili, ajde, obučen u bikini.
“47 Meters Down“, međutim, ne zaranja duboko u (s)eksploataciju. Kamera ne p(ro)lazi po oblinama sestara, niti se oslanja na njihovu ljepotu, makar i iz simboličnih pobuda kao u “Opasnosti iz dubine“ u vidu poružnjivanja nevinog tijela nakon napada morskog psa. Znatan dio radnje one su pod maskom za ronjenje i ne vidimo im lice. Britanski redatelj Johannes Roberts se također oslanja na simbolično i dvoznačno, a fan je filmova “The Descent“ i “Gravity“. Podvodna kamera u prvim sekundama zlokobno snima “luftić“ na suncem okupanoj površini. Iz donjeg lijevog ruba kadra prema njemu počinje plivati mlada djevojka istovremeno poput morskog psa fiksiranog na plijen i kao da traži spas.
Djevojka, Kate (Holt), prevrće luftić na kojem je - pokazat će se u bazenu - leškarila njezina sestra Lisa (Moore) s čašom vina u ruci. Čaša tone ispod površine, a vino se razlijeva u vodi poput nevine krvi, taman da privuče morskog psa. Možda bi s morski pas stvorio čak i u bazenu da je “47 Meters Down“ ekscesivni trash horor (“Pirana 3DD“), ali srećom nije, već realistički sveden triler uz poneke filmske ili filmične pjesničke slobode, usto režiran u približno stvarnom vremenu. Premda, motivacija jedne od sestara turistica da se nađe u kavezu pod vodom, u svijetu morskih pasa, jest tipično hororska.
Lisu je nedavno ostavio momak pod izgovorom da je “dosadna“, stoga je Kate nagovara da mu s ovim činom dokaže suprotno. No, jednom kad se njih dvije nađu na dubini iz naslova filma, to ćete zaboraviti, a ni njihovi dijalozi ne bi vam trebali bosti uši budući da se u situaciji krajnje povišenog stresa ne očekuje nešto filozofski “duboko“. Situacija je, dakle, sljedeća. Ruzinavi, trošni kavez popušta, čupa dizalicu s broda kapetana Taylora (Matthew Modine) i sestre se nađu na dnu mora, izvan dosega prijema s ekipom na površini.
Svaki jecaj straha i ubrzano disanje panike košta ih dragocjena kisika u boci od ukupno 200 bara; što više paničariš/brže dišeš, više/brže trošiš zrak. Ne smiju ni krenuti ravno prema površini, jer će najvjerojatnije umrijeti od dekompresijske bolesti, pod uvjetom da usput ne završe u raljama morskih pasa koje režiser koristi kao asa u rukavu u napetoj partiji pokera. Kavez ih donekle štiti od predatora, no jedna od njih ga mora napustiti i otplivati nekoliko metara poviše kako bi uspostavila komunikaciju s kapetanom i zatražila pomoć barem u vidu drugih boca kisika kojeg ponestaje (55 bara, 30, 17…) kao i vremena (minute otkucavaju prije nego ostanu bez zraka), makar ih Taylor upozorava da će im one pojačati dušičnu narkozu i izazvati halucinacije.
Od klaustrofobije zatvorenog kaveza još je strašnije otvoreno more, beskrajno, mračno i na toj dubini savršeno neprozirno. Redatelj Roberts i kamerman Mark Silk snimaju ga kao spokojni i nepregledni “upside-down“ horizont, svemir u kojem nitko ne može čuti vaš vrisak. Svaki put mnnakon što se Lisa ili Kate otisnu od kaveza u istraživanje i od morskih pasa se sakrivaju u špilje, Roberts podstiče primordijalni strah od mraka - one nisu u mogućnosti vidjeti kamo točno plivaju i što ih putem može ščepati.
Kad je dobar, a uglavnom jest, “47 Meters Down“ je košmar trilera i horora za gristi nokte od napetosti i sanjati duboke modre noćne more s morskim psima ili bez njih. Osjećaj košmarne dezorijentacije i nezaštićenosti u oceanskoj tmini prelijeva se s ekrana sugestivnim pozicioniranjem kamere i kadriranjem. Subjektivnim planovima protagonistica sužava se vidno polje i svaki tren im se ispred nosa može ukazati psina, bar dok ne upale baklju kao halucinantno crveno svjetlo na kraju morskog tunela što možda vodi do podvodne “Špilje užasa“.
Nastavak dublji za jedan metar
Uskoro ćemo u kinima vidjeti novi horor Johannesa Robertsa – nastavak odličnih “Stranaca“ (2008.) Bryana Bertina. Roberts najavljuje i nastavak “47 Meters Down“, što ne čudi uz izračun da je film ljetos na uloženih 5.5 milijuna dolara samo u američkim kinima zaradio 44. Nastavak će biti dublji za jedan metar, a nadajmo se ne i lošiji od prethodnika, onako kao što je to bio “The Descent 2“ u odnosu na sjajni original. “48 Meters Down“ izlazi u kina u ljeto 2019. godine.