Najgora ekološka katastrofa u povijesti SAD-a, eksplozija poluuronjive bušačke platforme “Deepwater Horizon“ u Meksičkom zaljevu 20. travnja 2010. sa smrtnim konzekvencama i fatalnim posljedicama po okoliš, punila je stupce svih svjetskih medija i preotimala naslovnice s naslovima tipa “bušotina iz pakla“. Jedanaest je radnika s platforme poginulo od njih 126, mnoštvo ljudi bilo ozlijeđeno, a u more se izleglo preko 200 milijuna galona nafte tijekom erupcije koja je trajala punih 87 dana. Sve se to moglo izbjeći da je BP, vlasnik bušotine, bolje održavao “Deepwater Horizon“ i ispitao drži li cement, no preskočili su konkretno testiranje da ne bi usporili posao koji je ionako kasnio 43 dana, stavljajući profitabilnost ispred ljudskosti.
Priča kao stvorena za film, zar ne? Hollywoodska kompanija Lionsgate uzela je na sebe odgovornost da događaj “Deepwater Horizona“ prebaci u multiplekse. Na veliki ekran je prvotno trebao preseliti redatelj J.C. Chandor, znan po izvrsnim filmovima “Crni ponedjeljak“ i “Sve je izgubljeno“. U tom slučaju dobili bismo vjerojatno intimiji “disaster movie“ a la “All Is Lost“, pun metafizike u oslikavanju boja malog čovjeka i velike prirode, ali i politički relevantnu dramu poput “Margin Call“ (o rađanju financijske krize 2008.), nesuzdržanu u zveketanju kritičkim oštricama spram Amerike i njezine opčinjenosti naftom, od ratova na Bliskom/srednjem Istoku do tragedije ove platforme.
Chandora je, međutim, na redateljskoj stolici “Pakla na horizontu“ naslijedio blockbusterski i patriotski nastrojeni Peter Berg (“Kraljevina“, “Bojni Brod“, “Jedini preživjeli“) pa gledamo nešto drukčiji film - herojski spektakl u kojem rekonstrukcija nesretnog događaja i akcijska destrukcija idu pod ruku. Iako Berg kad je nadahnut znade isporučiti više od spektakla, “Deepwater Horizon“ se ne zascijeca u duže sjećanje kao njegov “Lone Survivor“, još jedna prilagodba istinite priče o stradavanju i junaštvu pod vatrom. Možda su očekivanja bila prevelika nakon izvrsnog “Jedinog preživjelog“ i sjajno konstruiranog foršpana, s kćerkom (Stella Allen) glavnog elektrotehničara naftne platforme Mikea Williamsa (Mark Wahlberg) kako za školski sastav opisuje čime se njezin tata “istraživač“ bavi, paralelno s kadrovima rastuće tenzije od nadolazeće nepogode.
“Moj tata radi na platformi koja vadi naftu iz tla ispod oceana. Nafta je čudovište. Poput opakih starih dinosaura koji su se pretvorili u naftu“, priča malena. “Ti dinosauri su se 3000 godina stiskali i stiskali, a onda im tata i njegovi prijatelji naprave rupu u krovu“, nastavlja klinka i uzme limenku coca-cole kako bi na njezinom vrhu probušila rupu, slobodu za zatočene i zlovoljne dinosaure koji prema njoj pohrle. U odsudnom trenutku coca-cola pojuri prema gore poput nafte i eruptira iz limenke po stolu kao signal prokletstva. Prilikom kratkog upoznavanja s likovima u klasičnom stilu filma katastrofe, Berg će sudbinski usud “Deepwater Horizona“ najavljivati i nenadanim sudarom helikoptera s pticom na putu prema pučini do platforme i kravatom magenta boje na odijelu jednog lika, nijansom koja označava alarm za kataklizmu.
A kad upozorenje o visokom pritisku zasvjetli magentom i do katastrofe dođe, Berg preuzima dječju perspektivu Mikeove kćerke i pretvara naftu u monstruma, iako je pravo, još veće čudovište BP, utjelovljeno u Donaldu Vidrineu (John Malkovich), sklonjenom na rubove kadra pred glavnim negativcem filma. Nafta iz mora pojačanim protokom navaljuje gore na ljude, poput vodenog dinosaura iz “Jurskog parka“, monstruma koji će se najprije trznuti i onda probuditi ispuštajući zvjerske urlike, krajnje natprirodne kad se upare sa savijanjem metala i šištanjem ranjene bušotine pod pritiskom pucanja iznutra. Metafizička komponenta je postavljena uz blockbustersku, no Berg je ne koristi do kraja zaslijepljen podrazumijevanom erupcijom megaeksplozije akcijskog spektakla u dezorijentirajućoj “armageddonskoj“ režiji Michaela Baya, umjesto da krene manje razmetljivim tragom Clinta Eastwooda u “Čudu s Hudsona“.
Berg režira zbivanja kao da je platformu pogodio asteroid, a nema Supermana da se čarobno pojavi i spasi radnike po uzoru na scenu goruće bušotine u “Čovjeku od čelika“. Junačiti se, tako, mora Mike, biti jači od čudovišta, njegovih plamenih kugli koje pale sve osim izdržljive američke zastave i nesnošljive vrućine, na momente preseljene s kinoplatna među publiku, stvarajući impresivnu 4D-X viziju pakla na zemlji/moru. “Izgoriti ili skočiti pred čudovištem“, pitanje je sad. Skočiti. Publika je dobrodošlo ohlađena junakovim skokom u more, s kamerom za njegovim leđima. Od vatre i gorljivog američkog patriotizma.
Masovno recitiranje 'Oče naša'
U “Jedinom preživjelom“ Berg je imao bolji “feeling“ za likove koji se nisu izgubili u kakofoniji audiovizualnih senzacija. Kad su se na kraju zaredale slike pravih ljudi, uz Peter Gabrielovu obradu Bowiejevih “Heroesa“, emocije su došle do kulminacije. Iako zanatski dojmljivo napravljen, “Pakao na horizontu“ ne uspijeva prirodno uzburkati osjećaje sličnim postupkom, neovisno o dobrim glumcima, npr. Kurtu Russellu kao Jimmyju Harrellu i njegovoj kćerki Kate Hudson u ulozi Mikeove supruge. Štoviše, Berg u nekoliko navrata poseže za manipulativnim tehnikama (masovno recitiranje “Oče naša“ preživjelog osoblja platforme). Poželimo mu da se vrati u punu formu koncem godine sa sljedećim filmom “Patriot's Day“ u kojem je s Markom Wahblergom ekranizirao još jednu tragediju iz života - bombaški napad na maratonce u Bostonu 2013. godine.