Predstavljena u “Opasnim vezama“ (1988.) Stephena Frearsa kako se samozadovoljno gleda u zrcalo sa zločestim osmijehom, markiza de Merteuil izgleda kao da se materijalizirala iz “Snjeguljice“, može i animirane, ne nužno igrane. Frearsova Zla kraljica nije pritom ništa rekla naglas, no njezin unutarnji monolog mogao bi ići otprilike ovako nekako... “Ogledalce, ogledalce moje, najpodmukliji na svijetu tko je?“. Zrcalo bespogovorno odgovara “Vi, markizo. Vi ste najpodmukliji“.
Nije ona kriva, samo je tako nacrtana. Pardon, samo je tako napisana u prastarom epistolarnom romanu Choderlosa de Laclosa iz 1782. godine i scenariju Christophera Hamptona, adaptiranom prema njegovoj kazališnoj predstavi. Odnosno, portretirana od Glenn Close u glumičinom trećem i najvećem utjelovljenju osvete nakon “Maskiranog ubojice“ i “Kobne privlačnosti“, zavrijeđeno pozlaćenom oskarovskom nominacijom, jednom od sedam koliko ih je film dobio uključujući onu glavnu (potvrdio tri: scenarij, scenografija, kostimografija).
Markiza je “oličenje podmuklosti“. Do koljena joj nije ni njezin bivši aristokratski ljubavnik s ugledom na zlu glasu, “izuzetno privlačni“ vikont de Valmont (odlični John Malkovich), kojemu su “ljubav i osveta dvije najdraže stvari“, a “nikad ne otvori usta prije nego shvati kakvu bi štetu mogao uzrokovati“. Vikont i markiza ulaze u film “Dangerous Liaisons“ povezani paralelnom montažom dok se zasebno spremaju u svojim odajama. Sluge ih odijevaju, dotjeruju, pudraju. Nitko od njih ne uzima oružje, naravno ako pod tim ne računamo puder, perike i dekolte.
No, Valmont i Merteuil kao da se pripremaju za rat. Hladni rat spolova u kojem pobjedu može odnijeti jed(i)na zabranjena emocija - ljubav. Pobjednik u tom ratu dobiva sve i milost ne daje. “Rođena sam da dominiram vašim spolom i osvetim svoj“, feministički ozbiljno će markiza za kojom pohotljivi vikont još osjeća strast. To je glavni razlog zašto pristaje izvršiti “junački pothvat“ prema njezinoj narudžbi – iz osvete zavesti mladu djevicu iz samostana, dražesni pupoljak zvan Cecile de Volanges (dojmljiva 18-godišnja Uma Thurman), zbog koje ju je ostavio dvostruko mlađi ljubavnik, kavaljer Danceny (simpatično lošnjikavi Keanu Reeves).
Ne bi li ulog bio napetiji, pada dogovor kako će Valmont zavesti i madam de Tourvel (divna Michelle Pfeiffer, opravdano nominirana za Oscara), udanu ženu poznatu po moralnim načelima, i to tako “da se ne može oduprijeti“ i u potpunosti mu se preda. Uspije li (i) u tome, lomljenju madamina srca na dva dijela, vratit će se u markizin krevet i ona će provesti jednu večer s njim. Međutim, Vikont će prekoračiti pravilo po kojem može ljubiti koga god hoće, ali ne smije se u nekoga i zapravo zaljubiti, kad se glumljene emocije prema madam de Tourvel pretvore u stvarne i u markizi izazovu (ne)planiranu ljubomoru nakon što je njezin amoralni lutak pokazao da ima srce.
Pod redateljskom palicom čovjeka dotad najpoznatijeg po malom britanskom art filmu “Moja lijepa praonica“, zavodljive, elegantno režirane i glumljene “Opasne veze“ izvrsna su kostimirana tragikomična drama o spletkama, intrigama i pakostima. Možda i najspektakularnija spletka u svome fahu, s ostavštinom primjetnom godinama kasnije u modernim inačicama De Laclosova romana (“Okrutne namjere“) ili žanrovski sličnim ostvarenjima (“Ljubav i prijateljstvo“). U filmu zaslužnom za njegov prelazak u oskarovski “mainstream“ s kulminacijom u “Kraljici“, Frears je orkestrirao umnu ljubavnu igru s igračkama od krvi i mesa u kojoj je od pravoga seksa bilo važnije ševiti nekoga u mozak i srce, manipulirati njegovim/njezinim osjećajima.
Takvu igru je razvratna i dekolteirana aristokracija igrala u Francuskoj druge polovine 18. stoljeća pod markizinom egidom kako “taština i sreća nisu kompatibilne“. U Frearsovim budoarima potiho odzvanja eho nadolazeće Francuske revolucije 1789. godine, kad će dekadencija aristokracije na giljotini biti brutalno skraćena za glavu, no uvjerljivo rekonstruirana povijest nalazi se u drugom planu filma. Slojeviti likovi su forte, njihovi sugestivni maniri i dijalozi s riječima teškima stotinu kilograma (“To je izvan mog nadzora!“). Još veću težinu ima ono prešućeno, naslućeno ispod naoko mirne površine, bilo da je izgovoreno u pogledu, gesti i govoru tijela, uključujući i grudi, pripravne da svaki čas “pokipe“ u uskom korzetu.
Konkurentski 'Valmont' Miloša Formana
U preteči rivalstva filmskih blizanaca (“Legendarni Tombstone“/“Wyatt Earp“, “Danteov vrh“/Vulkan“, “Žestoki udar“/“Armagedon“...), krajem osamdesetih su izašla dva filma o Valmontu. Takmac “Opasnih vezama“ bio je “Valmont“ Miloša Formana, no kako se na koncu otvorio gotovo punih godinu dana iza Frearsova Oscarom pozlaćena ostvarenja, izgubio je bitku kod publike i kritike. Ekranizacije De Laclosova romana mašio se 1959. i Roger Vadim s Jeanne Moreau i Gerard Philippeom u glavnim ulogama.