Nepune dvije minute filma “Locke“ (2013.) ili “Opasan poziv“ trebaju otkucati da Tom Hardy u ulozi karijere, kao građevinski inženjer Ivan Locke, sjedne u BMW i krene autocestom s gradilišta u Birminghamu prema bolnici u Londonu. Točnije, minuta i 40 sekundi. Jednom kad se to dogodi i noćna vožnja započne Locke više ne izlazi iz BMW-a do odjavne špice, a “Locke“ ostaje sa njim, samo povremeno napuštajući automobil da kamera posnimi Hardyja i vozilo izvana. Jedan glumac, jedno auto.

“Opasan poziv“ scenarista i redatelja Stevena Knighta pripada mini-trendu komornih, minimalističkih filmova visokog koncepta u kojima je glavni lik (p)ostavljen sam samcat, najčešće da preživljava, na napuštenom otoku (“Brodolom života“), dnu kanjona (“127 sati“), dva metra pod zemljom (“Živ zakopan“), usred širokog oceana (“Sve je izgubljeno“) ili bespuća svemira (“Gravitacija“). Hrvatski prijevod pretpostavlja nabrijan akcijski “survival“ triler s neskrivenom napetošću – tipa da će, u stilu “Speeda“, Locke primiti “opasan poziv“ kako ne smije spustiti brzinu ispod 130 na sat želi li da bomba tempirana ispod haube BMW-a ostane deaktivirana.

Netko će vidjevši Hardyja za volanom pomisliti na akciju “Mad Max: Fury Road“, ali Locke je nepobješnjeli Max, a cesta kojom se vozi sve samo ne onako divlja, iako se dva filma nadopunjavaju kao jin i jang (u jednom glumac samo priča dok vozi i nema akcije, u drugom jedva da progovori tijekom vožnje i akcija je postojana). No, “Locke“ je ustvari drama, a ako jest i akcijski triler, to je onda spokojan akcijski triler emocija i unutarnjih tenzija mahom zadržanih u Lockeu koje tek u nekoliko navrata izlete “prema van“ kad mu suza opali po gasu i pobjegne iz oka.

Trilerska zategnutost opstoji isključivo u naizmjeničnom glasu auto-sekretarice “you have a call waiting“ prilikom Lockeove izmjene poziva kao da šalta brzine, odnosno u fascikli koja se nalazi kod njega u vozilu umjesto u uredu. Koga Locke zove? Zove suprugu (glas Ruth Wilson), sinove (Tom Holland, Bill Milner), pomoćnika (Andrew Scott), šefa (Ben Daniels) te ženu s kojom je imao aferu unatrag godinu dana (Olivia Colman) i večeras će roditi njegovo dijete.

Supruzi priznaje nevjeru, jedini put kad je “to“ učinio daleko od kuće, usamljen i omamljen vinom, sinovima obećava kako će se vratiti čim riješi problem, pomoćnika navodi kroz posao oko organizacije isporuke tona betona i lijevanja u netom podignutu zgradu da bi se sve odvilo prema planu, a nervozna šefa koji mu daje otkaz i fragilnu trudnicu umiruje da će najveći posao za firmu i njezin porod proći okej. Na početku filma Locke je imao posao, ženu, dom. Do sredine nema ništa, osim sebe u autu. Upitno je i što će imati nakon odjavne špice, tj. hoće li se stvari vratiti u “normalu“, kako on priželjkuje, ili Locke vozi u jednom smjeru.

A sve zato što je donio odluku da bude uz bebu kad se rodi i ne napravi grešku vlastita oca koji ga je napustio kao dijete i kojem se obraća u retrovizoru zamišljajući da je na zadnjem sjedištu. Locke je moralno ispravan i plemenit u namjeri da nikoga ne iznevjeri kad se situacija otme kontroli, spreman staviti sve na kocku i izgubiti to do kraja putovanja za vlastito iskupljenje i “piece of mind“, na površini “cool“, makar iznutra kipti od tihe rezignacije. Perfekcionist kad je u pitanju posao i čovjek od istine kad su posrijedi ljudski odnosi.

Ženi koja će mu roditi dijete Locke ne može reći da je voli jer je ne poznaje dovoljno i to u ovom trenutku ne misli, no bit će pored nje zato što osjeća da mora i da će tako učiniti pravu stvar. Izvrstan filmski lik, s prepoznatljivo ljudskim vrlinama i manama, istovremeno junak i antijunak vlastitog filma s obzirom da je jedini prisutan. I “Locke“ je filmičan, premda bi se onako prostorno limitiran, odigran u realnom vremenu, mogao postaviti u kazalištu kao mono-drama, pretočiti na radio, pa i pretvoriti u televizijski reality show.

Sposobnost da istovremeno bude teatar, radio-drama i egzistencijalni “Big Brother“, baš kao “Gravity“, kazuje koliko je “Locke“ bezvremen komad umjetnosti za sve prošle i buduće ere. No, “Locke“ je najviše film sa svim pripadajućim blagodatima koje kinematografija nudi. Živite li blizu ceste i gledate “Lockea“ u sitne sate, imat ćete dojam 4D-X efekta, kao da se i sami nalazite u autu s protagonistom, slušate zvuk pokazivača smjera, pratite isprekidane crte autoputa koji je glumca odveo do “Pobješnjelog Maxa“ i gledate svijet oko sebe kako prolazi dok novo sunce ne izađe.

Ovo je film koji traži ugođajno noćno gledanje, atmosferom usamljenosti i otuđenosti čovjeka u 21. stoljeću blizak remek-djelu “Ona“, filmski brat “Gravitacije“ po metafizici izolacije. Točkice svjetala na autocesti izgledaju kao zvjezdice u svemiru, a Locke bi mogao biti i zadnja osoba na planetu budući da jedini postoji pred nama. Osamljenost lika je opipljiva u mraku katkad osvijetljenom žutim, crvenim, bijelim i plavim svjetlima prolaznih vozila i gradova kako se, u fokusu ili izvan njega, odbijaju od vjetrobranskog stakla tvoreći nerijetko apstraktne refleksije.