“Vrijeme je za plutanje.“ – “Ono“ (2017.)

“Ja sam vječan, dijete“, režao je nezaboravni Tim Curry kao cirkuski klaun crvenog nosa i oštrih zubi Pennywise u prvoj, televizijskoj ekranizaciji romana “It“ Stephena Kinga iz 1990., nekoć znanoj i po hrvatskom naslovu “To“, pa i “Stvor“ (!), prije nego se ustalio kao “Ono“. Znao je Pennywise što govori i nije se hvalisao u stilu Freddyja Kruegera bez pokrića. Potvrda njegove popkulturne vječnosti stigla je prvog rujanskog vikenda 2017., prikladne za Pennywiseovo pojavljivanje (“Zli stvor koji se hrani stanovnicima Derryja vraća se svakih 27 godina“).

S premijernim utrškom od 123 milijuna dolara, nova, filmska verzija Kingova romana u režiji Andyja Muschiettija, redatelja “Mame“, ući će u povijest s tri ostvarena kinorekorda - najbolje otvaranje za mjesec rujan, čitavu jesen i cijeli žanr horora. Sve se poklopilo, ovo i “Ono“, od manije za klaunovima do nostalgije za osamdesetima (serija “Stranger Things“). “It“ je, dakle, megahit. Pennywise se vratio popularniji nego ikad, pripravan da novim generacijama kinogledatelja usadi pod kožu strah od klauna, uđe im u snove i na javi bude manifestacija onoga čega se boje.

“Vidimo se u tvojim snovima“, strašio je stari Pennywise i nas i klince unutar ekrana, hraneći se našim strahom. Novi Pennywise u interpretaciji Billa Skarsgårda pokazuje slične horor apetite (ne)skriven iza crvenih balona, njegovog zaštitnog znaka vjerojatno zato što se balon rimuje s galon (krvi). On(o) je gladan je “ukusnog, prekrasnog straha“ s obje strane ekrana, a njegov je povećani apetit izvrsno oslikan u najboljem – metafilmskom - horor momentu filma, kad naglo izleti s platna nakon što se u “stop-motionu“, kadar po kadar, ukazao u kućnom filmiću klinaca i naizgled zamrznuo na ekranu prilikom inicirana kvara projektora.

U filmu “Ono“ Pennywise radi sve što je u njegovoj moći da utaži tu glad i nanovo postane najgori san što se ostvario, još od vrlo dojmljive uvodne sekvencije s malim Georgiejem i plutajućim brodićem od papira na kišnici, gotovo identične nekadašnjoj za razliku od niza odstupanja od knjige i prijašnjeg “It-a“, samo hororski brutalnije (odgrižena ruka kao znak da Muschietti misli ozbiljno s “R“ predikatom).

Skarsgårdov Pennywise ponavlja ikoničke riječi prethodnika “tu dolje ćeš plutati, svi plutamo tu dolje“ kad se ukaže u otvoru za kanalizaciju s Georgiejevim brodićem u ruci. No, dok je Curry uglavnom mlio li ga mlio, Skarsgård na nekoliko sekundi zastane s pričom i samo jezivo, bez riječi, gleda klinca, kapitalizirajući na hororskoj nepredvidljivosti i spontanosti kakvu ni najbolji specijalni vizualni efekti ne mogu postići (osim možda u sceni J-horora s oživljenim pramenovima kose iz umivaonika).

Naime, Muchietti frekventno rabi računalne učinke kao produžetak Pennywiseova strašenja klinaca, no njihova CGI onstranost nerijetko umanjuje ovostrani horor učinak Skarsgårdove izvedbe. To je jedan od razloga zašto se Pennywise baš i nije sit najeo straha ovog gledatelja, uz nedavno opet odgledani stari “It“ Tommyja Leeja Wallacea i Kingovu viziju da “kad odrasteš prestaneš vjerovati“, izrečenu u izvornoj verziji. U ovom potonjem jamačno je najveća kvaka za “Ono“.

Generacija klinaca i tinejdžera koja je gledala prvi “It“ u realnom vremenu sad je, 27 godina kasnije, u dobi njegovih odraslih likova, o čemu u filmu govori Richie (Finn Wolfhard; poveznica sa “Stranger Things“) najavljujući indirektno nastavak. Mi se, kao i odrasli likovi, prisjećamo filmske “traume“ iz djetinjstva od Curryjeva klauna i preboljevamo je snažniji nego prije, a nove generacije bivaju trenutačno traumatizirane Skarsgårdovim dok se i same godinama kasnije ne suoče sa strahom. “Ono“ simultano radi na demitologizaciji i mitologizaciji straha od klauna.

U isto vrijeme ukazuje na to kako je stvarni užas gori od natprirodnog i njegove traume teže zacijele. Školski “bully“ (Nicholas Hamilton, “Kapetan Fantastični“), tračerske vršnjakinje i roditelji zlostavljači, poput oca Beverly Marsh (sjajna Sophia Lillis kao mlađa sekica crvenokose Molly Ringwald i Lee Seydoux) pravi su negativci filma. Strašniji od pojavnosti straha utjelovljenog u klaunu, zombijevskim gubavcima, bezglavim prikazama i ženama izobličena lica oživljenim sa slike.

Možda su zato scene s njima više uznemirujuće nego one s Pennywiseom kao nadnaravnim utjelovljenjem svega zla u svijetu. Ukratko, “It“ je bolji kao film, nego kao horor film, što mu je vrlina, ali i mana u usporedbi s friškom “Annabelle 2“. Horor (od) odrastanja miješa se sa sjetnim posljednjim ljetom djetinjstva i jedinstvom prijatelja u filmu. U tom pogledu “Ono“ je srodniji nehororskoj ekranizaciji Kingova romana “Ostani uz mene“ i SF avanturama Spielbergovih “bmx bandita“ osamdesetih s ravnomjernim osjećajem za zabavu i stravu.

Evokacija dječjih radosti (pisanje pjesme za simpatiju; “njezina kosa je zimska vatra, siječanjska žeravica“), zbrke (“kako amputirati struk?“) i ponekad neosnovanog straha (od AIDS-a!?) umješno je postignuta, čak i podignuta na alegorijsku ravan. Nepovratni ulazak u pubertet označava scena s galonom prolivene krvi koja eksplodira iz umivaonika u Beverlynu zahodu, šikljajući poput gejzira iz Glenova kreveta u “Stravi u Ulici brijestova“. Muschietti odaje počast Freddyju Kruegeru koji je, kao personifikacija svih dječjih noćnih mora, bio Kingu nadahnjujuć za lik klauna i “It“, objavljen 1986., u vremenu “A Nightmare on Elm Street 2“.

Reklama za “Stravu u Ulici brijestova 5“ vidljiva je u filmu, kao i za druge hitove 1989. koji igraju u kinima imaginarna gradića Derry - “Smrtonosno oružje 2“ i “Batmana“ (Joker kao klaun!). Nažalost, Muschietti ne ide do kraja u posveti pa da metafilmski, za anale horora, orkestrira scenu gledanja “A Nightmare on Elm Street 5“ u kinu i Krueger se naknadno ukaže Richieju kao vukodlak iz “I Was A Teenage Werewolf“ kod Wallacea. Bip-bip, Richie!