Kreativno postignuće 71-godišnjeg Johna Carpentera u režiji i kinematografiji napokon je priznato i od strane jednog velikog filmskog "A" festivala. U sklopu netom okončana Cannesa, naime, Carpenter je osvojio nagradu Golden Coach koju su prije njega dobili, primjerice, Martin Scorsese i Werner Herzog, odnosno festivalski miljenici Jia Zhangke, Jane Campion i Agnes Varda.

U ovom društvu, Carpenter je jedini punokrvni žanrovski redatelj, čovjek koji se proslavio hororima ("Noć vještica", "Magla"), ali i snimao SF-ove ("Čovjek sa zvijezde"), akcijske trilere ("Napad na policijsku stanicu") i njihove transžanrovske kombinacije ("Bijeg iz New Yorka", "Stvor", "Velika gužva u Kineskoj četvrti", "Oni žive").

U Francuskoj, doduše, Carpenter već godinama, kako je jednom i sam naveo, slovi za "autora", ali svejedno je lijepo da je njegovo "autorstvo" službeno ovjenčano dodjelom nagrade, uparenom projekcijom SF horora "The Thing". To je, osobno, vjerojatno najbolji film u opusu američkog režisera, ali odavanje počasti Carpenteru u Cannesu 2019. bilo bi primjerenije uz projekciju akcijskog SF-a "They Live" (1988.).

Jednim udarcem ubile bi se dvije Cronenbergove muhe: bila bi to konačna potvrda njegove filmaške relevantnosti i vitalnosti, ujedno i post-festum proslava 30. godišnjice kultnog filma. "Oni žive" je premijeru u američkim kinima imao 4. studenog 1988., svega četiri dana prije predsjedničkih izbora u SAD-u, kad je George Bush preuzeo republikansku štafetu od Ronalda Reagana.

"They Live" je bio deformirani odraz u zrcalu Reaganove Amerike, kapitalističke i "yuppie" kulture, ekonomske nejednakosti i jaza između bogatih i siromašnih. Postavka filma, pak, subverzivna, radikalna i vizionarska za današnjicu i vladavinu novog predsjednika koji je preuzeo "reaganovski" moto "Make America Great Again".

Besposleni lutalica Nada (pokojni kečer Roddy Piper) pronalazi sunčane naočale kojima će, kad ih stavi na lice, (u)vidjeti istinu i svijet kakav zapravo jest. Sunčane crne cvike su crvena pilula prije crvene pilule za buđenje iz sna u Carpenterovom "Matrixu" radničke klase u kojem su impulsi čovječanstva preusmjereni, ljudi žive u umjetno induciranom stanju svijesti koje liči na snivanje i uljuljkani su u trans.

Izvanzemaljci su među nama, kontroliraju nas, zaglupljuju, povinjuju i porobljuju subliminalnim konzumerističkim porukama preko televizije i radiovalova, a pomoću političara, policije i viših klasa gdje su se infiltrirali. S "posebnim" cvikama na očima svijet gubi boju i postaje crno-bijeli iz akcijskog art filma.

Jumbo plakati na ulicama i oglasi u novinama/na televiziji otkrivaju slogane za pranje mozga "Obey" ("Pokoravaj se"), "Marry and reproduce" ("Ženi se i reproduciraj"), "No independent thought" ("Bez slobodne misli"), "Consume" ("Konzumiraj"), "Watch TV" ("Gledaj TV"), "Buy" ("Kupuj"), "Do not question authority" ("Ne preispituj autoritete"), "Stay asleep" ("Spavaj")...

Junak radničke klase, Springsteen sa sačmaricom čije kontradiktorno ime istovremeno znači "ništa" i ulijeva "nadu" za spas čovječanstva, pridružuje se gerilskom pokretu otpora. Oformljen da pokuša otvoriti oči ljudima i razbije "alienski" signal, plan pokreta otpora je upadati u TV program dok ne izvede desant na televizijsku postaju s ciljem dizanja u zrak divovske antene jer svijet treba "poziv za buđenje".

Eto razloga više da se upravo "Oni žive" trebao prikazati u Cannesu umjesto "Stvora": Carpenter je pozivao (i) na ustanak protiv televizije i TV korporacija koje danas nerijetko prenapuhanim serijama vode nikad veću bitku s filmom za gledateljstvo zavodeći masovnu publiku konzumerističkim sadržajem za brzu potrošnju i jednokratno gledanje ("Watch TV", "Consume"...).

Cannes sam nudi hvalevrijedni otpor protiv TV-a i odbija prikazivati Netflixove uratke poput "Rome" koju Carpenter kao da je najavio jednim crno-bijelim prizorom s meksičkom služavkom kako pomaže imućnoj ("alienskoj") obitelji staviti stvari u prtljažnik skupog automobila.

Uglavnom, televizijske intruzije pokreta otpora podebljavaju Carpenterovu paralelu između Reaganove Amerike jučer i Trumpove danas ("Broj siromašnih i potklasa raste. Rasna pravda i ljudska prava su nepostojeći. Stvorili su represivno društvo...").

Nada spava u nekakvom beskućničkom kampu (Carpenter je, autentičnosti radi, snimao među pravim beskućnicima) koje podsjeća na improvizirana skloništa izbjeglica kakva viđamo u vijestima. Većina beskućnika su Meksikanci, a kad policija izvede prepad na kamp to doslovce izgleda kao nešto iz  "vijesti dana(s)".

Carpenter je nedavno "They Live" nazvao dokumentarcem i nije bio daleko od istine, premda je bezvremeni film ustvari društveno-politička alegorija i satira, vješto zamaskirana unutar "mačističkog" akcijskog SF-a osamdesetih s elementima paranoidnog horora "B movie" naravi.

Naravno, u vrijeme premijere, skoro svi (kritičari) su ga otpisali kao još jednu "ramboidnu" akciju, vjerojatno i zato što se nabildani Piper brčio kao Kurt Russell na "stalloneovskim" steroidima. Ni publika, odnosno široka javnost nije shvatila poantu, iako joj je Carpenter namigivao ispod naočala.

Na ondašnjem promotivnom plakatu stajalo je: "Vidite ih na ulici. Gledate ih na televiziji. Možda ćete čak i glasati za jednoga ove jeseni. Mislite da su ljudi poput vas. U krivu ste. Potpuno u krivu...". Valjda bi sa cvikama kakve nosi Nada (u)vidjeli da je Carpenter bio inverzija aliena iz filma.

Sam je redatelj slao gorke subliminalne antikapitalističke, antikonzumerističke, antikorporativne, antimaterijalističke, "lijevo" orijentirane poruke ispod nadjeva slatke "desničarske" žanrovske torte iz pećnice do zuba naoružanog akcijskog junaka sklona šlagvortima/"one-linerima".

"Došao sam žvakati žvake i jebati majke, a ostao sam bez žvaka" je, recimo, najjači "švarcenegerski" šlagvort koji Schwarzenegger nije izgovorio.  U biti Carpenter je nastavio tamo gdje su stali Schwarzeneggerovi filmovi 1987. "Predator" i "The Running Man", kao i "RoboCop".

Od "Trkača" i "RoboCopa" naslijedio je satiričke maloekranske reklame (izdvaja se ona za nokte) i "televizijske smetnje", tj. pobunu protiv masovnih medija s akcijskom završnicom u studiju i ovdje doslovno uperenim srednjim prstom TV-u.

U odnosu na "Predatora" je obrnuo vizuru/pogled: sada mi gledamo izvanzemaljce umjesto oni nas i ovaj put "alieni" kroz crno-bijelu, ne kolororiziranu termalnu viziju, izgledaju neprirodno "kao da im je glava umočena u sir 1957.", a lice od "formaldehida".

Film je bio i žanrovski dvoznačan kao i "Predator". Potvrđuje to scena gotovo šestominutne tučnjave u zabačenoj ulici među otpatcima, svojevrsnog kečerskog meča na betonu između Nade i Franka (Keith David) koji odbija staviti naočale.

Ekscesivna scena istodobno utažuje glad publike za akcijom, ali i pokušava batinama utjerati Carpenterovu poruku. "Dajem ti izbor: ili stavi cvike ili počni jesti tu kantu za smeće", kaže Nada. Frank će na koncu staviti cvike i progledati, ali što je s "Frankovima" s ove strane ekrana. Ima li Nade za njih? Ili bi trebali početi jesti tu kantu za smeće?