Dramina tablete zasigurno bi se dijelile u kinima prije 4D projekcije akcijsko-avanturističke "disaster" drame "Oluja svih oluja" (2000.) da se film vrti u današnjim multipleksima. S pokretnim kinofoteljama, vibracijama zaslona, vjetrom, vodom, kišnom olujom, zračnim udarom i sličnim specijalnim efektima, mnogim gledateljima bi pozlilo u akcijskim scenama filma.
Neki bi možda dobili i morsku bolest kad se tri oluje sjedine u jednu, povratili (u) kokice. Toliko je "The Perfect Storm" savršena s(t)imulacija "oluje svih oluja" koja se dogodila u jesen 1991. na Atlantiku i potopila kočaricu za sabljarke "Andreu Gail", zajedno s njezinom kompletnom posadom predvođenom kapetanom Billyjem Tyneom (glumi ga George Clooney).
Film katastrofe o malim ljudima protiv velike oluje je i u realnom vremenu 2000., u splitskom kinu "Central", bez novovjekih ekstra "dimenzija", odlično doživljajno predočio kakav je osjećaj biti prepušten uraganskim silama prirode, pobješnjelu vjetru i neukrotivu moru. Na novo gledanje "Oluja svih oluja" još uvijek izaziva uzbuđenje i aktivno sudjelovanje u pomorskoj katastrofi, mic po mic gurajući gledatelja do ivice stolice svakim idućim zapjenjenim valom.
Jedan od zaloga napetog gledanja zasigurno leži u tome da se radi o istinitoj priči, ukoričenoj u knjizi Sebastiana Jungera, koju je, uz pomoć pogođenih glumaca u ulogama nesretnih ribara, uspješno rekreirao/ekranizirao njemački redatelj akcijsko-trilerskog izračaja Wolfgang Petersen ("Podmornica", "Na vatrenoj liniji", "Izvan kontrole", "Air Force One").
Znači, još jednom znamo da će ribari stradati, jer znamo priču i pogledali smo i film, ali isto se potajice nadamo da će sunce smoći snage razmaknuti sivo-crne oblake ili da će im se čudovišna oluja nekako smilovati, a ne pokazati oštre zube morskog psa kojeg će u jednoj sceni nemirno more ispljunuti na palubu "Andree Gail".
Nadamo se zbog dobrih, više ili manje (arhe)tipskih likova, s kojima se možemo povezati za razliku od, recimo, protagonista "Twistera" i ostalih filmova katastrofe iz druge polovine devedesetih kojima je "The Perfect Storm" superioran.
To su ribari, pripadnici radničke klase opjevane "working class" herojem Bruceom Springsteenom na soundtracku ("Hungry Heart"). Kao podtemu Petersen provlači sukob malog čovjeka i velikog kapitalizma utjelovljena u Bobu Brownu (Michael Ironside), vlasniku koča "Andrea Gail" i "Hannah Boden".
Upravo Brownovo nezadovoljstvo Tyneovim recentnim ulovom ("Ne ide ti...") i prijetnja da njega i njegovu posadu može zamijeniti drugima tjera kapetana da ode dalje nego ikad dotad kako bi mu donio "više ribe nego si mogao sanjati".
Posada je, počevši od njega, ponosnog i tvrdoglavog skipera, ekonomično fino karakterizirana u prvoj sceni, kad ih (ne)dočekuju bližnji na dokovima, a i cijeli Gloucester slavi njihov povratak s mora. Upoznajemo Bobbyja Shatforda (Mark Wahlberg), Murpha (John C. Reilly), Bugsyja (John Hawkes)...
Srce filma postaje ljubava priča "titanicovski" emotivnih nastojanja između Bobbyja i razvedene Christine (Diane Lane). Chris ima loš predosjećaj i ne želi da se Bobby vrati na more, makar imao "mornarske krvi u sebi", ali on će to napraviti jer su u dugovima do grla, a pakiranje bakalara se slabo plaća.
Loš predosjećaj stvara se od uvodnih kadrova. Oluja kao da se skuplja na dalekom horizontu, poneka munja propara nebo, dok vjetar otvara prozore Christineina stana i budi je iz sna. Možda je to samo ona loše sanjala i dobila rečeni "bad feeling".
No, Petersen i dalje bilda osjećaj loše kobi pa ribare prati nesreća nedugo nakon što se otisnu od obale. Imaju bliski susret s morskim psom, Murph je pao u more, poklopio ih je jedan golemi val... Kad im se sreća napokon i osmijehne te počnu loviti brdo sabljarki, crknut će stroj za led, što znači da se moraju što prije vratiti natrag kako se riba ne bi pokvarila i propala.
Lova im treba i odabrana je opcija "kvragu i sve, prođimo ravno kroz oluju". Vjerojatno i ne bi da su bili svjesni njezine siline i da su do njih doprijela upozorenja kapetanice kočarice "Hannah Boden" Linde Greenlaw (Mary Elizabeth Mastrantonio u scenama koje evociraju "Bezdan"). Ali, nisu.
Radio-antenu je vjetar odnio s broda. "Nema antene, radija, opet smo u 19. stoljeću", grmi Tyne. U priči je Petersen prepoznao epsku bitku majke prirode i njezina sina čovjeka na tragu one iz 19-stoljetna romana "Moby Dick" Hermana Melvillea čiju metafiziku film uspijeva dosegnuti u povišenim scenama.
Tyne je kapetan Ahab, čovjek koji radi ono za što je stvoren i more mu je dom. "Magla se podiže. Odvežeš krmenu i pramčanu užad. Kreneš južnim kanalom, uz jezero gdje sam klizao kao dijete. Zatrubiš i digneš valove na svjetioničareva sina. Tad se pojave ptice, galebovi, patke. Sunce te obasja. Kreneš na sjever i stisneš na 12 uzlova. Dečki rade, ti si glavni. Kapetan si kočarice za sabljarke. Ima li čega boljeg na svijetu?".
Dovoljan je, dakle, jedan monolog da shvatimo kakav je Tyne. Oluja je njegov Moby Dick. Ona je ustvari glavni lik filma. Negativac od formata. Monstrum. Svojevrsni meteorološki terminator stvoren prerastanjem tropske oluje u uragan "kategorije 5". Nema osjećaje, milosti i neće stati dok ne potopi "Andreu Gale".
Tračak sunca u jednom se trenu nazre na rubu obzora, ali prije nego netko od ribara kaže "Uspjet ćemo", nebo se zamrači i postane jasno da ih oluja "neće pustiti van". U Petersenovim rukama ona je dobila tretman gotovo kao kiborg od tekućeg metala.
Svaki cent od nekih 100 milijuna dolara budžeta je potrošen na oluju i eksploziju njezine jakosti. Računalni efekti, tankovi i strojevi za proizvodnju vjetra uposleni su na dotad neviđen način kako bi gledatelja uvukli u centar oluje zajedno s "Andreom Gail". "Juriš prema bombi, ravno u čudovište", Linda upozorava Tynea.
Kad ta bomba eksplodira prilikom sudara triju oluja, udruženih u jednu, nastaje "katastrofa čudesnih proporcija" s tajfunskim udarima vjetra i valovima od 15-ak metara koje će na svojoj koži najprije iskusiti jedna jedrilica s troje putnika (Bon Gunton, Cherry Jones, Karen Allen), ali i pripadnici obalne straže u spasilačkom heliću.
SOS tenzije skaču do ludila u toj prolongiranoj sceni, vijesniku prokletstva. Vraška borba Tynea i ekipe na "prokletom modrom moru" bit će osuđena na neuspjeh, unatoč sitnim pobjedama, kad se Petersen vrati ribarici "Andrei Gail" i demonstrira njemačku preciznost u akcijskim scenama.
Nevera gadno valja brod koji plovi u pjeni i okreće ga ispod mora da na trenutak postane podmornica iz "Das Boot". Petersen ovjekovječuje najmanje dva "money shot" prizora za blockbustersku vječnost. U jednom, otisnutom na plakatu filma, minijaturna koča nalazi se oči u oči s gigantskim valom nalik vodenoj zgradi.
U drugom se kamera Joha Sealea polako odmiče od usamljena ribara, ostavljena na milost i nemilost bijesnih valova što se propinju unaokolo, te iz božanske perspektive simbolički sagledava i njega i scenu kao kap u moru (be)smrtnosti.
Iz Njemačke u Hollywood i natrag
"Oluja svih oluja" se prikazije ove subote na HTV-u. Petersen je nakon ovog filma nastavio snimati skupe spektakle poput "Troje" i "Posejdona", ali je nakon potopa potonjeg na kinoblagajnama napravio 10-godišnju pauzu od režije. Kad je snimio novi film, bio je to njemački triler "Četvorica protiv banke".