StoryEditor

NERUDA Intelektualni izazov za kršenje pravila biografskog žanra

10. lipnja 2017. - 12:01
Neruda1

“Ja nisam sporedni lik.“ – “Neruda“ (2016.)

Vokabular radišnog čileanskog redatelja Pabla Larraina (“Tony Manero“, “No“, “El Club“) ne poznaje riječ “tipičan“. Larrain se prošle godine čak dvaput mašio biografskog filma i iznjedrio ostvarenja daleko od karakterističnog rođen tu-i-tu, radio to-i-to “biopica“. U oba slučaja Larrain se odmeće od žanra i lomi njegove relativno uske okvire. Nakon oskarovske “Jackie“ s Natalie Portman, gledamo i Larrainova žanrovski još odmetnutijeg “Nerudu“. U usporedbi s “Nerudom“, “Jackie“ je komercijalni “biopic“ za multiplekse.

Zapravo, “Neruda“ je samo prerušen u biografski film, baš kao što je njegov protagonist, slavni čileanski nobelovac, pjesnik i komunistički aktivist Pablo Neruda (glumi ga komičar Luis Gnecco), preobučen u “pustinjskog borca“ Lawrencea od Arabije pri početku priče, na razuzdanoj pijanki pod maskama gdje će očima i usnama uperenim u njega ponovno recitirati staru pjesmu napisanu na selu, što narator ocjenjuje kao “sramotu“. Naoko nevažni detalji ustvari su bitni za poimanje Larrainova žanrovskog i inog prikrivanja i pretvaranja koje će otkriti pripovjednu igru mačke i miša između Nerude i njegova progonitelja Oscara Peluchonneaua (Larrainov kućni glumac Gael Garcia Bernal), detektiva iz nacionalne istražne agencije Čilea. “Neruda“ neće postati epski “biopic“ i povijesna drama istovrsna “Lawrenceu od Arabije“.

Naprotiv, kad Larrain i njegov vjerni direktor fotografije Sergio Armstrong u finalu doista posegnu za epičnošću i totalima, prilikom Nerudina prelaska Andi, film postaje ljuta suprotnost pustinjskom “Lawrenceu“ – snježni “The Revenant“ s temperaturama ispod ništice i snijegom do koljena. A tko očekuje recitacije Nerudinih pjesama kao na nekoj književnoj večeri, definitivno je u krivom filmu. O “Nerudi“ u tom smislu dosta govori podatak da je njegov narator upravo Peluchonneau, iako “rijetko čita poeziju“, ali zato priča priču naslovnog poete s kojim se ideološki razilazi (ljevičar, desničar).

Može Peluchonneau hvaliti pjesnika da piše riječi u “neočekivanim nizovima“, no od Nerudine poezije čujemo takoreći samo refren “noćas mogu napisati najtužnije stihove“. Radnja je postavljena 1948. godine. Tad su pjesnikovi politički stavovi (“komunjara“) izbili u prvi plan ispred njegove poezije s ciljem da predvode otpor čileanskom fašizmu, za njega se govori da je “najvažniji komunist na svijetu“, a natpisi na ulicama poput “Neruda izdajnik“ izražavaju “stav naroda“.

Političko pitanje Čilea se postavlja u filmu u kojem se nakratko pojavljuju Augusto Pinochet i Pablo Picasso. Na koncu konca, “u politici je oholost izraz divljenja“, lijepo je sročeno u Nerudinu stilu. Međutim, Larrain se, pojavom Peluchonneaua, nastanjuje na postmodernom “meta“ teritoriju, ničijoj zemlji fikcije i fakcije na koju je hrabro stupio scenarist Guillermo Calderon (“Klub“) ugledajući se na Charlieja Kaufmana. Film se razvija u formi narativno eksperimentalnog, fiktivnog detektivskog romana čiji je glavni lik Neruda.

Pjesnik ionako voli takvo “noirovsko“ štivo (“seks, zločin i nasilje“). Peluchonneau nadobudno ulazi u priču s “bijele stranice, iz crne tinte“, ne shvaćajući da možda nije uopće stvaran. Mogao bi biti fikcija, sporedni lik koji - ovakav kakav jest - ne postoji u Larrainovu filmu (u stvarnosti je egzistirao). Odnosno, postoji samo na papiru. Od papira je izgleda i načinjen, lik od tinte, ne krvi i mesa, plod Nerudine mašte (“moj inspektor, moj progonitelj“), tvorevina čovjeka kojem se, ironično, nalazi za petama.

Kad mu Nerudina supruga, slikarica Delia del Carril (Mercedes Moran), otkrije kako se u ovoj priči svi vrte oko središnjeg lika, tj. da je on napisan kao apsurdan policajac, ona, pak, kao dosadna žena, Peluchonneaua opere egzistencijalna kriza i odbija prihvatiti da je fiktivan i sporedan, jer povijest pamti samo glavne i oni postaju njezin dio. Što je ovdje fikcija, što fakcija? Tko je mačka, a tko miš u “cat-mouse“ igri? Je li detektiv Nerudina druga ličnost, njegova unutarnja projekcija?

Da li je, kao pripovjedač Nerudine priče, Peluchonneau sam sebe napisao i oživio s prazne strane izborivši pravo na postojanje, život i “veličanstvenu smrt“? Može li književni, tj. filmski lik nadrasti stvarnu osobu prema kojoj je baziran? I mora li stvarna osoba biti imenom ovjekovječena na papiru i filmu kako je povijest ne bi zaboravila i potvrdila njezino postojanje (“nitko neće znati da sam postojao, reci moje ime“)? U ovim pitanjima - sa li bez konačnog odgovora - Larrain vidi intelektualni izazov za kršenje pravila žanra. Biografija i biografski film nisu nikad ovako bili fikcionalizirani. Fin.

Ubojstvo perom

Pablo u filmu kaže da je Neruda “umjetničko, ratno ime“. Kad ga pitaju je li ubio koga, odgovorit će “ne“, pa se predomisliti – “u biti da, perom, pišem“.

item - id = 490926
related id = 0 -> 1159428
related id = 1 -> 1159243
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. siječanj 2022 06:58