StoryEditor

NEONSKI DEMON Stilist na erotsko-hororskoj modnoj pisti

21. kolovoza 2016. - 23:05

Aplauzi i zvižduci stvarali su kakofoniju u Cannesu na premijernoj proljetnoj projekciji “Neonskog demona“ danskog provokatora Nicolasa Windinga Refna (“Samo Bog prašta“, “Vožnja“, “Valhalla se budi“, “Bronson“, “Diler 1-3“). Omjer filmskih kritičara/novinara koji su hororski film ispratili takozvanim stojećim ovacijama i onih što su napustili kino prije odjavne špice bio je li-la. Nekima je, očito, bilo “too much“ vidjeti seksualno podtekstualno mjerenje dubine ženskog grla nožem, eksplicitnu lezbijsku nekrofiliju i(li) nešto implicitniji manekenski kanibalizam, upakirane u “volite-ili-mrzite“ hiperstiliziranu košmarnu čudnovatost art pretenzija. Lijepo su ustali iz kinofotelja i poslali Refna u artističku materinu bez, kako se kaže, isprika za francuski (“pardon my French“).

Međutim, prema onoj “dobar glas daleko se čuje, loš još i dalje“, takve kontroverzne reakcije nerijetko prave bolju reklamu filmu od canneske Zlatne palme kojom se Refn nije još pozlatio. “The Neon Demon“ se nakon Cannesa prometnuo u “vrući krumpir“, jedan od najtraženijih naslova ovog ljeta, ako ne i najtraženiji, za kojim se otimaju filmski festivali diljem Europe, na stranu što bi se mogli opeći kad ga dodirnu i njime užgati projektor, pa i čitavo kino kao u Tarantinovim “Nemilosrdnim gadovima“. Novopokrenuti Dalmatia Film Festival nemalo je, dakle, riskirao, izborivši se da hrvatska (pret)premijera “Neonskog demona“ bude upravo u sklopu njegova prvog izdanja prošle subote u pitoresknom Pirovcu.

Kad je publika u Cannesu onako reagirala, naviknuta na svakojake “bolnice na kraju grada“, što li će reći Pirovčani, nenaviknuti i na komercijalne kinoprojekcije američke blockbusterske “srednje struje“, kamoli subverzivnije festivalske filmove. Hoće li gledatelji napuštati šarmantno ljetno kino na pirovačkom trgu uz pogrdne riječi? Hoće li neka bakica iz “malog mista“, ugledavši skarednost s obližnjeg prozora, ispaliti “eto ti te, đavle (demone)“ i lavorom vode gasiti “požar“/tjerati gledatelje? Ništa se od toga na kraju nije dogodilo. Iako je Refn bio zakinut za pljesak, nitko njegovu filmu nije zviždao, niti je dao petama vjetra iz kina. Pirovac je položio ispit filmsko-festivalske spremnosti za “nešto sasvim drukčije“, i to na vizualno-scenski još ekstremnijem komadu od Refnova prethodna ostvarenja “Only God Forgives“, na jednak način dočekana u Cannesu 2013. godine.

Stvorite si predodžbu da je Dario Argento režirao “Showgirls“ s Gasparom Noeom kao pomoćnikom režije. Ili da su se u jedno stopile filmske vrpce Lynchova “Mulholland Drivea“ i “Crnog labuda“ Darrena Aronofskog, pretapajući se poput lica Bibi Anderson i Liv Ullman u Bergmanovoj “Personi“. Jeste? E, pa onda možete otprilike predočiti “Neonskog demona“, film o licu/naličju ljepote i kompetitivnog modnog svijeta Los Angelesa. Priča je u osnovi jednostavna. S vanjštinom na pola puta između djevojke iz susjedstva i manekenke, 16-godišnja Jesse (Elle Fanning, sve popularnija Dakotina sestra) netom je stigla u L.A. s ciljem da postane model. “Vrlo si pristala i mlada, bit ćeš sjajna ako se ne slomiš pod pritiskom“, prognozira šefica modne agecije Jen (Christina Hendricks; Refnov “Drive“) i predlaže joj da se predstavlja kao 19-godišnjakinja.

Nedugo po dolasku Jesse se sprijateljuje sa šminkericom Ruby (Jena Malone), zapada za oko vlasniku motela Hanku (Keanu Reeves) i stječe neprijateljice u vidu starijih kolegica, dugonoge zgodnice Sarah (Abbey Lee; “Pobješnjeli Max 4“) i ovisnice o estetskim zahvatima Gigi (Bella Heathcote), koju plastični kirurg zove “kiborg“. Sarah i Gigi more pitanja “koliko se Jesse visoko može popeti i je li to više od mene“. Odgovor je neumoljiv. Mlađa konkurencija se, naime, ubrzo počinje uspinjati više od njih u manekenskim krugovima i spremna je za mjerenje, nošenje revija i šetnje po modnim pistama nakon što je zapaze fotografi (Desmond Harrington) i modni stilisti (Allesandro Nivola) u čijim očima ima “ono nešto“.

Strelovit uspjeh mijenja Jesse – misleći na Sarah i Gigi, ona momku fotografu Deanu (Karl Glusman; Noeova “Ljubav“) hladno odriješi “ja ne želim biti one, one žele biti ja“, uvjerena da može zaraditi novac na svojoj ljepoti i svjesna da bi “žene ubile za ovakav izgled“, ali nesvjesna da su one na to spremne. “Ljepota nije sve, ona je jedina stvar“, tvrdi modni dizajner, a njegovu rečenicu u kontekstu filma preuzima Refn, podjednako opsjednut krasotom. Refn režira “The Neon Demon“ privlačnim šepurenjem manekenke na modnoj pisti tako da se gotovo sve hororske nag(l)osti što čuče u njemu mogu lakše istrpjeti, neovisno o stupnju njihove uznemirujuće (i prema kraju katkad ofanzivne i preforsirane) morbidnosti. Danas teško da postoji veći filmski stilist od njega unutar kinematografskih modnih pisti, stoga ima smisla da je Refn odabrao baš ovaj površinski sjajan film usporediv s manikiranim prstima manekenki koje kriju crno (i crveno) ispod noktiju.

Pobjeda raskošnog stila nad sadržajem ovdje manje smeta u odnosu na “Only God Forgives“, kao i profilacija ženskih likova svedenih na Barbie lutke u ispraznom, lažnom i plastičnom svijetu. “Plastika je samo dotjerivanje“, smatra Gigi. Kadrovi plastičnog filma su dotjerani do savršenstva rukom redateljskog estetskog kirurga, upadljivi i zavodljivi kao oživljene duplerice nekog modnog časopisa, nerijetko fascinantne, pa i onostrane, na tankoj liniji snomorice oslobođene iz kofera snova s kojima mlade cure dolaze u Los Angeles namamljene blještavim svjetlima pozornice. Uzmimo u obzir otvaranje s našminkanom Jesse kako posuta šljokicama i izmazanom crvenom bojom (krvi) pozira za photosession, tik do neonskih lampi. Kamera se polako odmiče od Jesse uokvirujući perfektan geometrijski kadar vrijedan Kubricka, a blicevi fotoaparata s neonom tvore igru svjetlima.

Jarko svjetlo je postojano kao metafora kratkog bljeska fotoaparata (slave) i neonske (manekenske) džungle Los Angelesa s predatorskim nakanama simboličnog ili doslovnog žderanja konkurencije. Likovi su snimljeni kao da plešu s vragom na mjesečini na podiju kluba, zamrznuti u kadru, uhvaćeni iz različitih kutova. U slučaju Jesse, vrag je ona sama i zato ljubi svoje dvije refleksije prelomljene preko dijamantne formacije. Redatelj opija baršunastim demonskim neonom filma na “zabavnim zabavama“ u noćnim klubovima izrešetanim stroboskopom i hipnotičkom party elektronikom Juliana Windinga (“The Demon Dance“, “A Dish Best Served Cold“) ili uopće glazbom Refnova čestog suradnika Cliffa Martineza (“Vožnja“, “samo Bog prašta“). Kao što se Ruby zabuljila u Jesse, tako će gledatelj piljiti u “Neonskog demona“, dok mu pijanome oči ne izlete na usta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. kolovoz 2022 22:44