Racija na ilegalni alkohol Ala Caponea na granici Kanade i Amerike postavila je Elliota Nessa i njegovu ekipu na konje u zajedničkoj akciji s kanadskom konjičkom policijom. Poznat po interpolaciji žanrova, Brian De Palma je u toj sceni “Nedodirljivih“ (1987.) pobratimio gangsterski film s vesternom. No, “The Untouchables“ u srži jest “vesternski“ gangsterski film. Gotovo pa klasični, arhetipski “kaubojac“ prebačen u stiliziranu scenografiju Caponeova prohibicijskog gangsteraja tridesetih u “ratnom gradu“ Chicagu.
Gledano iz današnje perspektive, film je bio logičan korak naprijed za Kevina Costnera od “Silverada“ prema “Plesu s vukovima“ i posebice “Wyattu Earpu“. Costnerov Ness, nepotkupljivi agent Ministarstva financija, moderni(ji) je čikaški Wyatt Earp koji okuplja “malu probranu grupu“ policijskih križara za bitku s Caponeom, željan najprije da ga se dočepa svim zakonskim sredstvima što su mu na raspolaganju, potom i da mu naudi. Ne evocira De Palma samo “Obračun kod O.K. Corrala“, nego i “Točno u podne“ i “U 3:10 za Yumu“.
Nessova desna ruka, irski ulični policajac Jimmy Malone (najhumaniji lik filma u odličnoj, Oscarom nagrađenoj interpretaciji Seana Conneryja), brzo regrutira policijskog knjigovođu Oscara Wallacea (Charles Martin Smith) za boj protiv Caponea kad kucne odsudni čas. “Nosiš li značku? Nosi pušku“, Malone tutne Wallaceu pumpericu u ruku. Dakle, baš kao u vesternu, imamo šerifa i njegove pomoćnike te moćnika koji terorizira grad odazivajući se, kao, volji naroda, a usput držeći u šaci gradonačelnika, policiju i novinare.
Kad ga novinari upitaju za krijumčarenje alkohola, Capone će reći “negdje krijumčarenje, drugdje gostoljubivost, ja sam biznismen“ i onda ispaliti svoju naveliko citiranu filozofiju “Ljubaznošću i oružjem više ćeš postići nego samo ljubaznošću“. U “Nedodirljivima“ Capone nije uzeo oružje u ruke, smaknuća za njega odrađuju tipovi poput Franka Nittija (kultni “B“ zlikovac Billy Drago), ali poigrao se Babea Rutha i jednom svom nesretniku palicom brutalno prosuo mozak pričajući o entuzijazmu i užitku koji u njemu izaziva bejzbol, te važnosti timske igre.
S Caponeom je Chicago bio gori od Divljeg zapada. “Čikaški (Caponeov) način“ najbolje je opisao Malone. “Ako on izvuče nož, ti moraš pištolj. Ako tvoj čovjek završi u bolnici, njegov mora u mrtvačnicu“, obrazložio je on Nessu, prethodno rekavši kako “Chicago smrdi kao javna kuća“. Scenarij za “The Untouchables“ potpisuje legendarni David Mamet i opskrbio je glumce pamtljivim rečenicama (“ponijeti nož na obračun pištoljima“, “mrtav je kao Julije Cezar“), pa i duhovitim akcijskim “one-linerima“ kao u slučaju Costnera (“Što ćete sad?“, pita ga novinar na kraju filma, “Popit ću piće!“).
Iako Capone prvi biva predstavljen u filmu, i to tako da ga ne vidimo ispod vrućeg ručnika koji mu priprema lice za brijanje, već samo čujemo kako mumlja kao don Vito Corleone, Costner i pozitivci minutažom prednjače nad negativcima. Ovo je ponajprije film o njima, ne o kriminalcima kao Coppolini “Kumovi I&II“ i De Palmino “Lice s ožiljkom“, te Scorseseovi “Dobri momci“, gangsterski klasici između kojih su se “Nedodirljivi“ kronološki smjestili. Netko bi mogao reći i bolje da je tako s obzirom na De Nirovu metodsku “over the top“ interpretaciju Caponea, ekvivalentnu usporedbe da se Corleone našao u “Analyze This“.
Pa ipak, pretjeranost je pristajala liku Caponea – ovaj je u stvarnosti ionako djelovao kao preteča filmskog negativca iz gangsterskih filmova tridesetih s Jamesom Cagneyjem. Ni u jednom trenutku De Palma nije skrivao da snima tu (filmsku i mitsku) Caponeovu stvarnost, a ne realističniju krimi dramu kao što je “The Godfather“, premda je “The Untouchables“ od Coppole preuzeo operni zamah i scenu krvavog smaknuća koje se paralelnom montažom odvija usporedo s izvedbom opere.
S druge strane, gotovo više od polovice filma - baš do scene kad se operni pjevač i Capone nađu u podijeljenom fokusu, prvi uhvaćen u krupnjaku u for planu, a drugi u pozadini s licemjernim suzama u oku - De Palma je skrivao svoje (auto)referencijalne režijske zaštitne znakove, odnosno načinio ih vidljivima samo za najveće fanove koji će prepoznati, recimo, posvetu Hitchcockovoj “Sabotaži“ (djevojčica, kafić, bomba; dječak, bus, bum) i “Vrtoglavici“ (trka spiralnim stepenicama), ali i samome sebi (ubojstvo u liftu, ovaj put vatrenim oružjem).
Točno kad se pitate gdje je De Palma iz remek-djela “Carrie“, “Odjevene da ubije“ i “Pucanj nije brisan“, eto podužeg subjektivnog kadra i šuljajuće kamere koja Malonea gleda izvana kroz prozor i zatim prati kroz stan. De Palma je možda i nadmašio samoga sebe genijalno inkorporirajući u “Nedodirljive“ scenu na Potemkinovim stubama iz “Oklopnjače Potemkin“ Sergeja Ejzenštejna. Desetominutna scena za gangstersko anale postavljena je na stepenicama željezničkog kolodvora gdje će kolica s dijetom krenuti nizbrdo usred pucnjave.
Anatomija scene je upravo briljantna u potankosti montaže i geografije – u kadar ulazi majka s prtljagom i djetetom u kolicima i pokušava uspeti stepenicama, kolodvor se puni (sumnjivim) ljudima, sat pokazuje pomake kazaljki/prolaz vremena do 12.05… Napetost buja u fazama, svakim novim rezom sve jače. Kulminacija tenzije slijedi u jednom od najnedodirljivijih akcijskih “slow motiona“ u povijesti filma.