“Prirodni nagon sve nadilazi.“ – “Neboder“ (2015.)

Deset funti je autor ovog teksta proljetos bez previše razmišljanja izdvojio u kinu “Odeon“ za film “High-Rise“ prilikom posjeta Londonu. “Must see movie“ pa tek onda “sightseeing“ geslo je potpisanog kad se zatekne u nekom gradu izvan Lijepe naše, osobito ako film do daljnjega nije najavljen za hrvatsku kinodistribuciju. “Neboder“ se nije nalazio u distributerskim kinonajavama, niti će se uopće nalaziti. Tri godišnja doba kasnije, nakon premijere na festivalu u Vukovaru koncem kolovoza, film se vrti samo na velikom ekranu splitske “Kinoteke“, za probrane filmofilske oči upoznate sa stilom redatelja Bena Wheatleyja (“Kill List“, “Sightsteers“) i rukopisom pisca J.G. Ballarda (“Crash“).

Ipak, stigao je kao naručen, da se osvježe dojmovi na kraju godine, u razdoblju kad se polako obračunava prethodnih 12 filmskih mjeseci i traže filmovi za top-liste. Na prvo gledanje bilo je lako detektirati da je “High-Rise“ dobar i potencijalno kultnog statusa, ali vapio je za repetama da se ustanovi koliko je dobar, odnosno spada li na skorašnju listu naj-filmova 2016. Drugo gledanje je podebljalo impresije, no nema smisla ovdje konotirati “ljubav na drugi pogled“. Teška za gledanje, ekranizacija Ballardova romana iz 1975. ionako ne spada među filmove koji se vole, nego one koji bole.

Wheatley je snimio mučnu i nasilnu retro-futurističku psihološku dramu s nizom izvanrednih scena režiranih u estetskom duhu žanrovske kinematografije sedamdesetih, oživljene uporabom psihodeličnih rakursa, žarko koloriranih filtera, usporenih pokreta itd. Ušuškane u sjajnu glazbenu podlogu, od “scorea“ Clinta Mansella (“Rekvijem za snove“) do Portisheadova “covera“ klasika ABBA-e “SOS“, fantazmagorične i metaforične distopijske slike “Nebodera“ tjeraju da gledate dalje, čak i kad biste možda poželjeli skrenuti pogled ili zatvoriti oči, budete poput klinca iz filma dok u jednom prizoru jede pahuljice (rimuje se s kokice) i znatiželjno promatra brutalnu makljažu dvojice muškaraca oko kante boje u supermarketu.

Proganjajuća je slika protagonista, dr. Roberta Lainga (Tom Hiddleston), zaglavljena u privatnom liftu koji vodi do “penthousea“ na krovu u vlasništvu arhitekta velebna nebodera, gospodina Royala (Jeremy Irons). Dizalo je popločano zrcalima, tako da vidimo nedogledne Robertove odraze, što sugerira njegovo postepeno odvajanje od samoga, izvornoga sebe. Refleksijama je kasnije obasut i psihodelični kaleidoskop nečije smrti, čudesno režirane poput suicida skokom s 39. kata nebodera, potaknuta pjesmom “Fly United“ u izvedbi Amon Düül II.

Najprije, za pripremu, sa zgradurine u “slow-motionu“ pada staklena vaza i krši se u tisuću komadića, a potom je, također u usporenom pokretu, slijedi muškarac u odijelu čije kosti krckaju u dodiru s haubom automobila i vjetrobranskim staklom koje frca od udarca. Ako se “Neboder“ ne nađe na užoj “best of“ listi, izvjesna je njegova zastupljenost u okviru “scena za sva vremena“. Redateljski raskošno orkestrirana “slow-motion“ panorama ljudskog razvrata mikrodruštva unutar neboderčine na pjesmu “SOS“ prek(r)asno šalje poziv u pomoć za spas čovječanstva. Sagrađen izvan Londona, luksuzni betonski blok nalik onome u “Dreddu“ urušit će se iznutra, ne izvana kao u hollywoodskim blockbusterima.

“Arhitekt vlastite nesreće“ Royal je zamislio zgradu kao “sredstvo promjene“, “eksperiment“. Na donjim katovima je smještena radnička klasa, među kojom se nalazi producent dokumentaraca (Luke Evans), na gornjim viši staleži poput “skorojevića“ Roberta i zavodljive Charlotte (Sienna Miller), na samom vrhu Royal i njegova žena koja jaše konja u dvorištu. Srednje klase takoreći nema, kao što ni u svijetu gotovo da ne postoji. Donji katovi su nezadovoljni položajem, gornji se ponašaju neprimjereno, a napetost među staležima budi prošlosna sjećanja na Francusku revoluciju, otvoreno evociranu kostimiranim partyjem bogataša protiv kojih će se pobuniti siromašni.

Od donjih katova stanari gornjih žele napraviti terene za golf/kriket i “balkanizirati“ taj dio zgrade, tj. okrenuti jedne stanare protiv drugih kao na Balkanu devedesetih. Razlike u socijalnoj hijerariji će donekle naglo eskalirati u truleži društva i eruptirati degradacijom čovječnosti kad padnu maske i likovi pokažu kakvi su zapravo “under the skin“, a zgrada se “preseli u zlokobniju dimenziju“, premda Wheatley to nagovještava krupnim planom pljesnivih breskvi u supermarketu i skidanjem kože s glave trupla do gole kosti lubanje tijekom Robertove poduke iz fiziologije. Wheatley ogoljava društvo jučerašnjice i današnjice s likovima koji “žive u budućnosti koja se već odvila“.

Grandiozni toranj je država u malome, recimo Britanija, ako ne i Amerika, zapravo čitav svijet, što film danas čini jednako aktualnom alegorijom. Ballardova apokaliptična balada iz predgrađa objavljena je u doba dolaska Margaret Thatcher na čelo Konzervativne stranke, buduće britanske premijerke čiji glas čujemo na radiju u finalnim kadrovima kad se, među ostalim, pita “je li se kapitalizam nalazi u rukama države ili ljudi“. Apokalipsa jučer rezonira i danas, pogodujući Wheatleyjevu kontekstu “dana buduće prošlosti“. Života (i smrti) u budućnosti koja se već odvila.