Obiša sam mnoga vrata/ nemam kuda ali moram proći/ u Poljica moga brata/ ovo pismo mora doći./ Ne tuguj mi moj Ivane/ moj Josipe još nas ima/ ne tuguj mi moj Mladene/ ja ostavljam zavjet svima./ I dok padam ja se dižem/ u pomoć vas moram zvati/ uvijek prvi drugog stiže/ gdje će zadnji život dati./ Ne tuguj mi moj Ivane/ Hrvatska je naša nada/ idi dalje liječi rane/ evo Hrvat za dom pade.
Ovu pjesmu napisao je mladić koji se zvao Miroslav Migi Gudelj, gledajući doslovce smrti u oči.
Pjesma je nakon ekshumacije tijela u Šarengradu, gdje je Migi poginuo, pronađena u džepu njegove vojničke košulje. Sada je uklesana na spomen-ploči u Poljicima, koja je postavljena na rodnoj kući u kojoj više ne živi nitko. Nema više ni Miroslava ni Ivana ni Josipa ni Mladena. Svi su ili poginuli,...